Piše:Goran Mišić
Vijest
da je glumica Neda Arnerić poslije 40 dana puštena sa Vojnomedicinske
akademije u Beogradu na kućno liječenje, dočekao sam sa velikim
olakšanjem, za razliku od beogradskih odštampotina koje pomenutu vijest skoro da nisu ni zabilježili.
Ne bi tu bilo ničega za čuđenje da se ne radi o istim tabloidima koji
su Nedin odlazak u bolnicu propratili beskrupuloznim naslovima da je
jedna od najpoznatijih jugoslovenskih glumica (ponovo) pokušala da se
ubije.
Ne bi ni to bilo za čuđenje jer se radi o zaista jednoj od najvećih
filmskih diva Jugoslavije i postjugoslovenskih država i nad čijom su
sudbinom bulevarske rekla-kazala novine već jednom lile krokodilske
suze. Zapravo su likovale nad Nedinom bolešću podastirući rulji u areni
još jednu „zabavu“ s mirisom smrti kako su to besramno radili godinama i
nesmetano rade i danas u dosluhu upravo sa onima koji bi trebalo da
iživljavanje nad drugim i drugačijim spriječe: tužilaštvima, policijom,
novinarskim udruženjima, dijelom ljekarskog esnafa…
Nije tu Neda, nažalost, nikakav izuzetak.
Zaljubljeni u ‘Višnju sa Tašmajdana’
Da je Neda sada, na sreću, mnogo bolje i da je kod kuće već desetak
dana kao i da se polako „vraća u rutinu“, potvrdila je jedna od
prijateljica za magazin Gloria. Glumica je navodno počela da priča o povratku na scenu i da ćemo je uskoro ponovo gledati u pozorištu…
Zašto me Nedin slučaj toliko potresao?
Simple is that: Neda je bila i ostala moja kraljica poput
Gopčeve Fride. Iako nisam išao u Petu beogradsku gimnaziju, išao sam
„grlom u jagode“ i bio do ušiju zatreskan u „Višnju s Tašmajdana“, iako
sam živio miljama daleko od Beograda. Kao i mnogi drugi iz pedeset i
neke, ali i mnogo mlađih generacija. Neda je bila sve što oni nisu, niti
će ikad biti: i lijepa, i zgodna, i pametna, i seks simbol, i nadasve
uspješna žena, graciozna i zavodljiva sa vječitim licem djevojčice sa
kojeg se uvijek čitao ogroman životni optimizam.
Ali nije ni to jedini razlog zbog kojeg ne volim kada je čereče
novinske nakaze bljujući otrovne izmišljotine o njenom duševnom stanju i
stvarnim ili navodnim njenim suicidnim pokušajima.
Arneri porijeklom sa Korčule
„Posle stvaranja Jugoslavije 1918. godine, pola moje familije, među njima i dida, u slovenskoj euforiji pridodala je ć
na kraju prezimena, zato što im je Arneri vuklo na italijansku stranu.
Arneriji i Arnerići rasuti su po svetu, tako ih je ostalo malo u
Korčuli. Od poznatih Arnerija rod su mi plastični hirurg Vice Arneri te
hirurg Vinko Arneri. Tu je i fudbaler, golman zagrebačkoga Dinama Slavko
Arneri. Svi su odavno upokojeni. Od živih, po krvnoj lozi najbliža sam
sa zagrebačkim doktorom Ivanom Fattorinijem, po njegovoj majci, koja je
od Arnerijevih“, objasnila je svoje porijeklo Neda Arnerić.
Rođena je 15. jula 1953. u Knjaževcu, u Srbiji, u kome je nakratko službovao njen otac ljekar, dermatovenerolog.
I dok beba još nije prohodala, četvoročlana se porodica vratila u
Beograd, rodno mjesto Nedine majke Milice. U njemu se vjenčala s višim
oficirom JNA Slavkom Arnerijem, Korčulaninom, odraslom u Rovinju, a
školovanom u Sušaku.
Naravno da se sa 65 i po godina mnoge stvari u svačijem životu
promijene, pa i Nedinom, ali da od svakog njenog pada u depresiju
novinarski lešinari prave skandal i senzaciju, to mora da ima i neku na
prvi pogled nevidljivu pozadinu.
Tabloidi odavno ne kriju da im nije ni do istine ni do zanata i
novinarskog kodeksa, a u neprofesionalnom odnosu i gaženju Hipokratove
zakletve ovaj put su im se pridružili i neki ljekari dojavljujući
najintimnije detalje pacijentkinje. Odvratno, ali istinito. Zašto to
rade, međutim, nije lako odgovoriti na zdravorazumski način. Jer o Nedi
kao jednom od najpoznatijih simbola bivše Jugoslavije odavno svi sve
znaju.
Sve se zna još od kako je čuveni režiser Puriša Đorđević, nakon što
ju je vidio kako glumi u dječijoj dramskoj sekciji Radio Beograda, od
malene, čedne i prelijepe djevojčice koja je igrala u njegovoj filmskoj
trilogiji Jutro, San i Podne, iako mu to nije
bila namjera, napravio jednu od najpoželjnijih žena, kasnije i vamp
koji je do tada bio rezervisan samo za najveće holivudske dive.
Od Jutra do Praznika kurvi
Iako je njena biografija i poznata i dostupna ovom prilikom ću
spomenuti samo neke detalje za one koji su ih zaboravili iako spadaju u
red nezaboravnih.
Neda Arnerić je snimila 110 filmova i TV serija, a u pozorištu igrala
42 uloge. Malo li je? Dobila je mnoga priznanja, među kojima je
najsjajnija Zlatna arena u Puli 1989. godinu za glavnu ulogu Majre u
filmu Haloa – praznik kurvi Lordana Zafranovića.
„Slavni Italijan Vittorio Gasman režirao je film Bogati i siromašni u kojem sam igrala sa Giancarlom Gianninijem. U Sutjesci sam
bila među glavnim glumcima i to s Richardom Burtonom koji je došao s
predivnom ženom, Elizabeth Taylor. U Americi sam u filmu o crnome Jamesu
Bondu bila u paru s enormno popularnim Richardom Rouchreuom“, pričaće
jednom prilikom Neda kao o nečemu najnormalnijem i najobičnijem…
Kultnu rečenicu koju u Šijanovom filmu Ko to tamo peva izgovara
Pavle Vujisić: „I tata bi, sine“, dok Neda vodi ljubav sa Slavkom
Štimcem, zna svako sa Balkana ko je bar jednom otišao u kino ili
surfovao bar pet minuta na internetu. Ipak, Nedine golišave slike i
scene eksplicitnog seksa nikad nisu izazivale pretjeranu senzaciju ni
skandal. Nekako joj to baš pristajalo.
Tri braka bez skandala
Ni ona, ni mediji nisu pravili skandale ni od njenog privatnog života.
Zna se da se prvi put udala u 21. godini za režisera Dejana
Karaklajića i da je taj brak opstao tek tri godine. Potom se zbližila s
glumcem Radetom Markovićem, starijim 32 godine od nje. Iako su se
predstavljali kao žena i muž, nisu se vjenčali ni u crkvi, a ni pred
matičarem. Iz tog perioda ostala je i anegdota na koju je često znao
podsjetiti Radetov sin Goran, takođe reditelj. Na nekom od snimanja
zadirkivao je Nedu tražeći da mu da kintu za džeparac jer mu je zapravo
Neda druga majka. Svi su se tome slatko smijali.
Poslije tri godine Neda i Rade su se razišli.
Milorada Mešterovića upoznala je 1981. u čekaonici beogradske
Vojno-medicinske akademije. Ona je doputovala iz Zagreba gdje je snimala
TV film Ucjena, u režiji Vladimira Fulgosija, a Mešterović s doktorske specijalizacije u Salzburgu.
S njim će Neda provesti 36 godina u braku. Sve je bilo skladno dok
doktor nije obolio od atrofije mišića. Zbog toga su zamijenili stan bez
lifta i kupili novi na Vračaru u zgradi sa liftom. Njegova bolest bila
je razlog što više nisu odlazili u vilu u Austriji i kuću u Rovinju,
gdje su punili baterije.
‘Moj Mile mi je sve’
Neda je jednom priznala da je sve depresivnija i da je u duševnom
rastrojstvu, zbog čega pije lijekove za smirenje. Događalo joj se i da
se ponekad onesvijesti. Nije tajna ni da je u košmarima i noćnim morama
zbog tuge što nije rodila djecu.
„Zatvorim se, ni s kim ne govorim i izvlačim se iz krize tek uz
suprugovu pomoć. Moj Mile mi je sve: sin, brat, muž, otac, ljubavnik i
prijatelj. Volim ga više od života“, izjavila je glumica.
Nedavno je, međutim, njen Mile preminuo, a depresije učestale. Ali ni
o kakvom pokušaju samoubistva nije bilo ni govora, ni nedavno, niti
prije tri godine kada je pala sa terase sa trećeg sprata na krov garaže i
polomila tri pršljena.
Radoznalcima je odgovarala kontrapitanjem: „Zar vam ja delujem suicidno?“
Moguće je da se prebrojavanjem broja pilula za smirenje i popijenih
čašica viskija, uvijek zaludna i zavidna čaršija koja nikome ne oprašta
uspjeh, pogotovo ne Nedi sa tijelom Miloske Venere i čednošću pogleda
djeteta – zbog političkih angažmana.
‘Grijeh’ i osveta beogradske čaršije
Ni taj njen dio života, mnogo nevažniji od filma i pozorišta, čaršija
joj nije zaboravila. Istina je da je zajedno sa suprugom prisustvovala
skoro svim građanskim protestima protiv vlasti Slobodana Miloševića.
„Digli smo glas protiv rata, Miloševića, njegove lude žene Mire,
ludila koje je dohvatilo Srbiju i mnoge osakatilo. Išli smo od mitinga
do mitinga, prateći Zorana Đinđića kome smo slepo verovali. Nakon što
je, s jeseni 2000. pobedio na izborima i svrgnuo Mioševića, ponudio mi
je mesto narodne poslanice u Skupštini Srbije. Osećala sam se
najponosnijom na svetu, više nego da mi je najomiljeniji strani režiser,
Ingmar Bergman, ponudio glavnu ulogu u svome filmu“, rekla je Neda.
Nešto kasnije uslijediće i događaj od kojeg će se napraviti skandal
neviđenih razmjera i koji će uzdrmati i Demokratsku stranku i
demokratsku vlast u Srbiji u kojem je Nedi pripala glavna uloga.
Mjesecima je u tabloidima prolazila kroz „toplog zeca“, što ju je
dotuklo te je razočarana napustila i Narodnu skupštinu i politiku.
Bilo je to 2006. godine. Dok je ljetovala na turskoj rivijeri, u
Bodrumu, Skupština je raspravljala o izboru Kori Udovički za guvernerku
Narodne banke Srbije. Demokratama je bio potreban svaki glas, pa je neko
od Nedinih stranačkih kolega provukao i njenu karticu kao da je bila
prisutna na sjednici. Međutim, kad su je neki prepoznali na plaži,
slučaj Bodrum prerastao je u skandal. Neda, ni kriva ni dužna, razapeta
je na stup srama. Otmjeno je prihvatila krivnju izjavivši: „Ponovo bih
postupila isto“.
Upravo na tom mjestu, najvjerovatnije, treba tražiti prave razloge za
poigravanje s njenim današnjim traumama, daleko od poštovanja svega šta
je učinila za svijet filma. Daleko od svakog prava na privatnost,
daleko od minimuma humanosti i solidarnosti, te osnovnih postulata
novinarske, ali i nekih drugih profesija.
Nedin jedini grijeh bio je i ostao jedan: davno se izdigla iznad
svake čaršije, pa makar se ona zvala i beogradska. Zato će za mene
zauvijek ostati moja kraljica. I ne samo za mene nego za mnoge od
Vardara do Triglava, ali i na svim mjestima gdje je snimala i živjela. I
zato jedva čekam da prizdravi pa da se ponovo vidimo u pozorištu. Tamo
palanka i tabloidi ne zalaze.
Uz slavnu glumicu sada je stalno njen brat koji je tog 27. februara shvatio da nešto nije u redu jer je Nedu uporno zvao telefonom, ali nije mogao da je dobije. Oko 21 sat, tog dana, glumicu je brat pronašao kako leži na podu u besvjesnom stanju. Odvezena je kolima Hitne pomoći na VMA, na odjeljenje toksikologije.
Pročitajte još