Mnogi od nas se danas sa nostalgijom prisjećaju minulih vremena i bivše države, čak i kad su automobili u pitanju.

Čak ni pred sam raspad bivše SFRJ kada su jugoslovenskim putevima krstarile stotine hiljada Zastavinih vozila vozni park nije bio mlad, a bezbjednost saobraćaja na putu nije bio na zavidnom nivou.

Činjenice govore da je ponuda bila daleko oskudnija, a za najjeftiniji od svih “jugića”, jugo koral 45, trebalo je da se radi 30 mjeseci. I pritom je to bio drugi najjeftiniji automobil na tržištu. Jedini dostupniji auto je bio fijat 126, poznatiji kao “peglica”. Za ovaj auto je bilo dovoljno “samo” 19 prosječnih plata.

Jedan mjesec više radnik je morao da se “strpi” ako je umjesto juga želio Škodinu limuzinu 120L, a ukupno 35 prosječnih plata je trebalo izdvojiti za reno 4. Najdostupniji kompaktni porodični automobil je bila zastava 101 za 38 plata, a zatim su slijedili ruski ponosi, moskvič aleko za 42 i lada samara za koju je trebalo izdvojiti 54 plate.

Srednja klasa je ipak tražila nešto više. Na primjer, za jugo floridu je trebalo prosječno da radite 75 mjeseci, a za VW golf II dizel punih osam godina. Reno 19 i fijat tipo su bili još koju platu skuplji.

I polako dolazimo do gornjeg doma, automobila koje nijesmo baš često mogli da viđamo na putevima. Priču otvara italijanska ljepotica alfa 164 sa fantastičnim V6 motorom i cijenom u protivvrijednosti od 322 prosječne plate.

Još skuplja je bila opel omega, kao i reno 25 sa takođe slavnim V6 motorom. Za njega je jugoslovenski radnik morao da izdvoji 404 mjesečne plate, ili gotovo sve što zaradi tokom života.

Na samom vrhu su dvije njemačke krstarice. Za BMW 750iL, odnosno produženu verziju sa V12 motorom, bilo je potrebno izdvojiti 912 prosječnih plata, ili tačno 76 godina radnog staža.

Konačno, najskuplji automobil na tadašnjem tržištu je bila preteča S-klase kupe.

Za mercedes 560 SEC je trebalo dati 1.231 mjesečnu platu, što znači da je trebalo raditi nešto više od 102 godine.