Zabluda u kojoj živi veliki broj ljudi je miješanje načitanosti i obrazovanja sa inteligencijom. To što je netko završio fakultet ili pročitao stotine knjiga ne znači nužno da je i inteligentan te da se može dobro i brzo snaći u nepoznatoj situaciji. Postoje velike razlije između pameti dobivene obrazovanjem i čitanjem knjiga te prirodno urođene inteligencije.

1. Razlika je znati i razumjeti

Albert Ajnštajn jeznao da kaže da ‘svaka budala može znati, ali poenta je nešto razumjeti’. Jedno je naučiti napamet, recimo, hemijsku formulu za nešto i znati kako tim putem doći do određene reakcije, sasvim je drugo razumjeti cijeli proces. Prepoznavanje određenih stvari uglavnom je površno i vezano za posmatranje i pamćenje. Međutim, razumijevanja je nešto puno dublje – prirođena radoznalost koja nastoji da objasni razlog. Inteligencija je ono što je podsticalo velike umove da dođu do genijalnih otkrića. Slijedili su tragove, bili radoznali, razmišljali, povezivali… Istraživali su nove mogućnosti i bili hrabri da istraže ono za što su mnogi smatrali da je nemoguće.

2. Širi kontekst je odraz inteligencije

Izolovano razmišljanje o određenim činjenicama je, moglo bi se reći, beskorisno trošenje vremena. Ali, spajanje tih činjenica da bi se stvorila veća slika odraz je inteligencije. Na primjer, povećanje kisjelosti okeana negativno utiče na stvaranje korala i formiranje njihovih kostura. To je široko sagledavanje ili spajanje više detalja u smislenu sliku određene situacije. Znači, znati sam detalj da su okeani sve kisjeliji i nije nešto pretjerano korisno, ali sagledavanje posljedica i razmišljanje kako to utiče na eko sistem je već nešto sasvim drugo. Ljudi visoke inteligencije doživljavaju određeni detalj kao dio velike slagalice, pa traže drugi dio, treći… sve dok ne dobiju kompletnu sliku. Oni razumiju odnos među nekim stvarima, to je ono što pokušavaju da shvate, tu povezanost. Ljudi koje inteligencija nije pretjerano obdarila, ali su obrazovani i načitani imaju naviku da ne brinu pretjerano o stvarima koje su izvan njihovog suženog polja mišljenja.

3. Važno je okončati besmislenu raspravu

Mnogi ljudi u stanju su kvalitetno da raspravljaju i brane svoje stavove, no ponekad to nikuda ne vodi osim svađi i porastu negativne energije. Ponekad je bolje zaćutati, više slušati, popustiti i razriješiti neku situaciju svojom voljom – ako od nastavka rasprave nema smisla, a inteligentan čovjek to osjeti i zna će kako najbolje reagovati. Ljudi manje inteligencije, a koji su izuzetno obrazovani, često imaju previše visoko mišljenje o sebi, kao da su ‘popili svi pamet svijeta’ i, kada raspravljaju, imaju snažnu potrebu da dokazuju da su u pravu. Oni ne razmišljaju na način da se od svakoga može nešto naučiti, nezavisno do toga koliko je neko obrazovan i načitan ili nije. Oni ne mogu razumjeti da čovjek može biti inteligentan, široko sagledavati stvari i znati sve i svašta iako možda školu nikada nije ni vidio.

4. Treba znati kako nešto utiče na nekoga

Inteligentan čovjek može da predvidi kako će njegovi postupci i riječi utjecati na drugog čovjeka. To se može nazvati i empatijom, ali je ta sposobnost odraz inteligencije pojedinca i ne može se naučiti iz knjiga. To je sposobnost poistovjetiti sa nekim i razumjeti kako se taj čovjek osjeća, zašto radi to što radi… Potom se na osnovu toga donose odluke koje su najbolje u određenoj situaciji. Ljudi koji tu sposobnost nemaju neće razumjeti zašto njihove riječi i postupci djeluju na nekoga na određeni način i izazivaju određene reakcije.

5. Inteligentni uvijek uče i slušaju druge

Kao što smo spomenuli, inteligentni ljudi nikada neće misliti da znaju sve i da su najpametniji na svijetu. Inteligenti pojedinci su svjesni svojih granica, spremni su da priznaju da nešto ne znaju i saslušaju druge kako bi nešto naučili od njih. Punjenje glave mnoštvom informacija karakteristika je ljudi koji vjeruju da su veoma inteligentni, a zapravo su samo dobro obrazovani i načitani. Oni teško priznaju da je neko drugi u pravu, a da oni griješe – upravo zato što su ograničeni u načinu razmišljanja.