Baranin Pero Šušter vjerovatno je možda zaslužio da uđe u Ginisovu knjigu rekoda zbog cementa – preko njegovih ruku, na željezničkoj stanici i u barskoj luci, od 1979. do 1992. prešlo je najmanje 80.000 tona u džakovima. Bez viljuškara, tvrdi Šušter.

Na prvi pogled, teško da bi neko pomislio da Pero (65) stoji iza podviga zbog kojih je već ušao u red urbanih barskih legendi. No, zato su tu bivše kolege sa kojima je preko Studentske zadruge svojevremeno ostvarivao rekorde koji bi ga danas kvalifikovali za emisiju o snagatorima.

“Lični rekord mi je bio 137 tona za jedan dan, i to od zraka do mraka sam radio. Inače, po 100 tona sam bacio preko dana bar 30 puta. Za 11 minuta sam jednom prebacio dvjesta vreća, a jednom iz voza za sat i pedeset minuta 41 tonu u džakovima. Istovario sam, kad se sve sabere, kolonu od četiri do pet hiljada šlepera, dužine negdje između 80 i 90 kilometara ‘nos na nos’. E, tada je luka radila, bilo je brodova i u luci i ispred nje, a nekad sam radio i u Tivtu. Za 22 radna dana sam u jednom mjesecu bacao 1.700 tona. Bilo je to zlatno vrijeme”, priča Pero.

Sa velikim poštovanjem govori o starim kolegama – pokojni Mijo Mandić “nije htio preko 50 tona da baci na dan, a mogao je”, a tu su i Vesko Ojdanić, Piro Jovićević, Slobo Dobrković…

Pero je počeo da radi sa 12 godina, bavio se, kaže, svim i svačim – prvo armiranjem, onda džakovima, pa trčanjem i pješačenjem, a sada mu je zanimacija vožnja bicikla.

Kaže da je prošlog mjeseca iz cuga prevezao 185 kilometara – od Bara preko Sukobina, Božaja i Podgorice, i preko Sutormana, do početne stanice, kuće u Čelugi.

Kondiciju je stekao i radom, ali i treniranjem atletike u “Mornaru” kod čuvenog Mima Vukotića.

“Džakove sa cementom sam preko Studentske zadruge istovarao od 1979. do 1991. godine, sve dok nisu ovi došli i sve uništili. Jesu li me boljela leđa? Ma, nije imalo kad što da te boli, poigravao sam se sa džakovima od 50 kila”.

Tada, ne samo da se radilo, već se i zarađivalo. Za današnje uslove – nestvarno, pogotovo u kontekstu fizičkog posla.

“Bio sam tada kapitalista kao radnik, zna se u Baru, tu su mi i računi o porijeklu imovine, tada se držalo do morala, sada se samo gleda da se nešto lapi. Izašao sam jednom za četiri dana rabote zaradu za ‘golf’ jedinicu ispod čekića! Sjećam se 1985 – plac u Ilinu od 10.000 dolara, a bilo je 3.800 kvadrata, zaradio sam istovarom za mjesec dana. Divili su se tada u luci jednom njemačkom kapetanu kolika mu je plata, kako mlati pare, a ja sam za mjesec dana uzimao njegovu godišnju platu. Ti to ne možeš da zamisliš, ogromne su to pare bile. E, ali, tada se rad cijenio”.