Juče se navršila 31 godina od smrti jednog od najslavnijih glumaca u istoriji srpske i jugoslovenske kinematografije, Pavla Vuisića. Želio je da umre nečujno, da to ne bude vijest. Na sahrani nije bilo nikoga, osim njegove Mirjane i sveštenika. Ipak, glas o čuvenom Pavlu Vuisiću, nikada nije utihnuo, a priče iz njegovog života prepričavaju se nakon tri decenije od njegove smrti.

Malo je poznato da je za života pisao stihove kojima mahom nije bio zadovoljan.

“Želim da umrem. Bože, koji si svemoguć, učini tako i budi miran, platiću. Znam, i ti si korumpiran… “, glasi jedna od pjesama koje je napisao Pavle Vuisić.

Veliki glumac rođen je 10. jula 1926. godine, a preminuo je 1. oktobra 1988. Često je pisao o smrti, kao da ju je čekao. Kao da joj se nadao.

Bio je pjesnik zatvoren u tijelu glumca, zarobljen u društvu i sistemu koje nije podnosio, porobljen u profesiji koju je prezirao.

“On je bio izvanredan pjesnik. I to se ne zna. Ali stalno je cijepao, a ja sam sklanjala da on ne vidi i poslije smrti sakupila. On je i svoju prvu glumačku nagradu iscijepao. Inače je bio vrlo talentovan. Ali je vidio da nema s kim i već je počeo da radi na filmu, i ostao je u glumi. Izmislio je i pseudonim – Višnjin. Cijelog života sam čekala da počne ozbiljno da piše i kada je upao u depresiju, pomislila sam da je došlo vrijeme. Ali nije bilo ništa od toga”, rekla je jednom prilikom supruga Pavla Vuisića, Mirjana.

Nije želio da iko prisustvuje pogrebu osim njegove žene, a u posljednjoj verziji njegovog testamenta piše:

“Molim da se smrt objavi tri dana poslije pogreba”.

Želio je da umre nečujno, da to ne bude vijest. Niko da ne slavi život koji on nije volio. Na sahrani nije bilo nikog, samo njegova Mirjana. Nije bilo umrlice, ni slike. I jedan pop kog je dovela. I nije mu rekla ko je pokojnik.

“Samo sam rekla da se zove Pavle”, navela je.

Tako je sahranjen rab božiji Pavle. Inače, nije vjerovao u Boga. Pop je tu bio iz inata, kako je Pavle i vodio dobar dio života.