Ovaj tekst objavljen je u septembru 1972. u Jugopapiru.
U Jugoslaviji, kažu, ima ljudi čija je imovina veća od hiljadu miliona starih dinara. Čak se i sasvim precizno navodi da ih ima 156, odnosno 172. Ima ih, dakle, dovoljno da bi bar jedan od njih mogao i da se prikaže javnosti, željnoj da vidi i to čudo. Je li, dakle, moguće vidjeti živog jugo-milijardera?
„Ako zbilja ima, građana s tolikom imovinom treba što prije ispitati na koji način je stečena. A ako takvih nema, treba to javno reći, da se ne bi bez razloga unosila uznemirenost među ljude“, rekao je Mirko Čaladanović, predsjednik Pokrajinskog komiteta SK Vojvodine.
Zamolili smo druga Čaladanovića da nas uputi na mjesta gdje bismo mogli čuti nešto više o milijarderima. Nije nam mogao pomoći.
O milijarderima ništa ne zna ni Anton Polajnar, direktor Službe društvenog knjigovodstva, koja bi se najviše morala interesovati za ovako bogate građane. Ni pomoćnik saveznog sekretara za financije Božo Brajović. Nije se još javila nijedna opština u zemlji s ovako bogatim stanovnikom.
Javnost je, međutim, uvjerena da takvih ima.
„Svakome je jasno da u Jugoslaviji niko poštenim radom nije mogao zaraditi milijardu dinara“, kažu građani.
Je li takvo zaključivanje, na prvi pogled sasvim logično, uvijek ispravno?
Što onda s Ivanom Generalićem, „generalom naivnih slikara“, na primjer? Njegove slike prodaju se po hiljadu dvije, pa i deset hiljada dolara. Zar je onda nemoguće da je on zaradio pet – šest stotina hiljada dolara, odnosno milijardu dinara?
Pokazalo se, nažalost, da je mnogo lakše bilo uzbuditi javno mnjenje, nego preduzeti nešto određeno. Ni mi nismo u stanju otkriti nešto novo i senzacionalno, ali, možemo zato ispričati dvije pričice, o dvojici jugoslovenskih milijardera.
Građanin S. G. toliko je ugledan da njegovo ime nećemo spominjati, jer do sada još niko nije dokazao da on nije pošten čovjek. On je jedan od onih mudrih i univerzalnih majstora našeg podneblja, koji su u zapadnoj Evropi proslavili znanje jugoslovenskih radnika, sposobnih da sve poprave i da budu inovatori ako je to potrebno.
S. G. je počeo biznis u varošici blizu Beograda prije više godina, s običnom zanatskom radionicom. Radio je zajedno sa svojim učenicima od jutra do mraka, ali je brzo shvatio da se tako nikad neće obogatiti.
Bilo je to u vrijeme kad su mudre zanatlije počele pretvarati svoje radionice u fabrike. Prvo je dobar posao bilo pravljenje špeditera za zemljoradnike. Majstori su od djelova s otpada pomoću primitivnih strojeva koje su često sami konstruirali pravili „ojs-ojs“ kola s gumenim točkovima.
Kad se posao razvio, počela je i specijalizacija: jedni su proizvodili federe, drugi točkove, treći šasije. Ta podjela rada omogućila im je da proizvode više i da više zarađuju. Prvi sljedeći korak za koji su bili sposobni samo najmudriji, bila je proizvodnja djelova za strojeve i vozila. Tu je već počinjala serijska proizvodnja. Majstori i vlasnici ovih privatnih fabrika redovno su se opredjeljivali za proizvodnju onoga što je nedostajalo na tržištu.
To je bio slučaj i s majstorom S. G. Njegova privatna livnica proizvodila je veoma tražene djelove i narudžbe su stizale sa svih strana. Naravno, gazda nije mogao sam raditi, ali naši zakoni dozvoljavaju privatnicima da zaposle nekoliko radnika.
Radnici koji su posao našli kod građanina S. G. zarađivali su nekoliko puta više nego njihovi prijatelji u društvenim preduzećima, bili su uredno prijavljeni socijalnom osiguranju, a gazda je čak većini kupio stan. Poreznici iz opštine nisu nikad ništa prigovorili građaninu S. G.
Danas, građanin S. G. otvara svoje firme u inostranstvu. On je vjerovatno jedini jugoslovenski državljanin kojem američke banke daju kredite za nove poslove.
Nedavno, ovaj čovjek je kupio divnu vilu u jednom od najljepših krajeva Beograda, plativši je oko 350 miliona starih dinara. Sad mu jedna ambasada nudi za tu vilu 500.000 dolara. I – eto milijarde, u gotovom i u devizama! Na legalan, zakoniti način.
Ime drugog milijardera možemo spomenuti, jer ga javna tužba tereti za krivično djelo, baš zbog načina na koji je postao milijarder. To je Zagrebčanin Lazar Vračarić, donedavni direktor poduzeća Metalijum. Prema onome što se dosad čulo i što podržavaju službene izjave, njegov put u društvo bogataša izgledao je otprilike ovako.
Vračarić se proslavio kao ilegalac u okupiranom Zagrebu, odakle je dospio u partizane i do kraja rata bio na dužnosti političkog komesara u raznim jedinicama. Kraj rata dočekao je kao visoki obavještajni oficir. Nositelj je Spomenice i nekoliko odlikovanja. Dugo je bio direktor fabrike Mega, a onda je došao u malo preduzeće Metalijum.
Dugo nikome nije bilo neobično što jedno malo preduzeće pravi veći promet nego neki giganti naše privrede. Nikome nije bilo ništa sumnjivo ni kada je Lazar Vračarić kupio u Zagrebu vilu koja stoji najmanje sto miliona starih dinara, ni kad se vozio jaguarom.
Kad je Laza Vračarić odlučio unovčiti svoju revolucionarnu prošlost i kad je to počeo činiti, još se ne zna.
Ali se zna da je sve svoje sposobnosti i veze iskoristio da Metalijum pretvori u izvozno-uvozno poduzeće. Da bi se dobilo pravo na uvoz robe, moralo se nešto izvesti. Na prijedlog direktora Vračarića Metalijum osniva ogranke u inostranstvu, registrovane kao samostalne firme. Direktor dvije takve firme u Lihtenštajnu postaje Lazar Vračarić, a pošto se vode na njegovo ime on je i vlasnik. Sad Metalijum izvozi velike količine metalnih otpadaka firmama svog generalnog direktora i dobija dokaze da je izvezao robu.
Svuda u svijetu je pravilo da posrednik, bilo preduzeće bilo pojedinac, koji osigura prodaju velike količine robe, dobija proviziju od jedan do deset odsto.
Kad je tikva pukla, Vračarić je optužen da je ukrao dvadesetak milijardi dinara. Ovakvih poslova, s firmama koje naša poduzeća osnivaju u inozemstvu ima ko zna koliko.
U Jugoslaviji, znači, čovjek može postati milijarder. Legalno, poštujući sve zakone i uredno plaćajući porez, ili kradući.
Majstor S. G., koji se obogatio ne krijući što radi, sada je digao ruke od posla u zemlji i otišao u Njemačku, ali zato nema razloga bojati se doći u svoju vilu. Lazar Vračarić pobjegao je, najvjerovatnije u Lihtenštajn.
Javnost svakako ima pravo da čuje i što je sa svih 156 ili 172 jugoslovenska milijardera i kako su oni došli do bogatstva.
Porijeklo imovine mora se dokazivati svuda po svijetu. Zašto bi se jugoslovenski porezni i sudski službenici libili zatražiti račune od domaćih bogataša? Naravno, ukoliko uopšte znaju ko su ti ljudi. Oni im sigurno neće sami poslati svoju sliku s tačnom adresom.
Pročitajte još