Mještani pljevaljskog sela Bobova i pored brojnih obećanja političara još uvijek nemaju asfaltiran put. Iz MZ Bobovo kažu da je postojeći makadamski put na pravcu Pljevlja-Bobovo od njegove izgradnje 1960. godine do danas u najlošijem stanju. Niko u Bobovu ne krije nezadovoljstvo postojećim putem, kao i činjenicom da se do Bobova može samo terenskim vozilo. Mještani kažu da u put ne ulaže ni koncesionar na pljevaljske šume „Vektra Jakić“, ali ni lokalna uprava. Od obećanja Mila Đukanovića, sadašnjeg predsjednika države i nekadašnjeg premijera, takođe nema ništa.
- Od kada je put urađen do Bobova nikada nije bio u lošijem stanju. Oštećenja su brojna, a put je najviše oštećen kretanjem teških kamiona koji transportuju balvane iz bobovskih šuma, ali i vodenim bujicama kojih je u toku ove i prošle godine bilo mnogo – tvrde predstavnici MZ Bobovo.
O samom istorijatu izgradnje puta do Bobova kao i sadašnjim njegovim izgledom, praznim obećanjima političara i eksploataciji bobovskih šuma, razgovarali smo sa Dragomirom Damjanovićem, koji je rođen u Bobovu, a danas živi u Podgorici. Od Damjanovića smo doznali na koji je način i uz koliko odricanja i muke građen put te 1960. godine, kao i kakve su bile nevolje sa jako oskudnom mehanizacijom.
- Danas građani Bobova u 21. vijeku ostadoše i bez puta i prevoza, praktično odsječeni od svijeta. 35 hiljada hektara bobovskih šuma, četinara najboljeg kvaliteta, odvozi „Vektra Jakić“ i ostali tajkuni i koncesionari. Bobovcima su uništili regionalni put, koji sada samo oni koriste sa svojim teškim kamionima – kaže Damjanović i priča da u odvozu balvana iz Bobova stradaju sami seoski putevi kroz selo, kao i ograde seoske koje se ruše, a sve sa namjerom da se lakše i brže dođe do šume.
Prema riječima Damjanovića, političari Bobovcima iz godine u godinu daju lažna obećanja koja niko ne poštuje i ne ispunjava. Jedno od takvih obećanja je dao i 2009. godine i tadašnji premijer Milo Đukanović, ali ni ono nije ispoštovano. Damjanović kaže da je očigledno da obećanja ništa ne koštaju i da nikoga ne obavezuju. On navodi i primjer kada su obećanja mnogo značila i kada se poštovala data riječ. U svom pojašnjenju on navodi i primjer Kralja Aleksandra Karađorđevića prilikom posjete Žabljaku početkom tridesetih godina prošlog vijeka.
- Kralj tom prilikom kaza: „Lijepo planinsko mjesto, samo mu fali put.“ Jedan mudri seljak Šibalić, tom prilikom zaskoči kralja, pa viknu koliko ga grlo nosi: „Narode Veličanstvo nam obeća izgradnju puta“. Aplauz se prolomio od naroda, a kralj je zbunjeno gledao svoju pratnju ne progovorivši više ni riječi. Čim se vratio u Beograd, naredio je da se izradi projekat puta
Pljevlja-Žabljak, kao i da se započnu radovi. Put se završio u rekordnom vremenu, kao i prelijepi most na Đurđevića Tari, tadašnja i sadašnja turistička atrakcija u Evropi.
Tako su nekada radili državnici, ispunjavali su i neobećano. Ovi današnji političari lako obećavaju i ništa ne ispunjavaju – kaže Damjanović i ističe da je razlika i između sadašnjih i nekadašnjih Bobovaca, jer su prvi nekada znali da se izbore sa dvije carevine, Turskom i Austrougarskom, a sadašnji Bobovci nijesu kadri da se izbore ni za pristojan put.
Selo Bobovo udaljeno je od Pljevalja 45 kilometara. Iz ovog sela u poslednjih šezdeset godina izvučeno je više stotina hiljada kubika najkvalitetnijeg drveta, a poslednjih godina iz bobovskih šuma se izvlači od dvadeset do četrdeset hiljada kubika, ali oni ipak i dalje nemaju pristojan put koji je već godinama u obećanjima.
Kada je u pitanju borba Bobovaca da dobiju bolji put, ona se u većini slučajeva ogleda u javnoj kritici i izgovorenoj riječi. Bobovci su u više navrata, pored javnih kritika, pribjegavali i blokadama odvoza balvana. Međutim, u tim slučajevima bi popuštali čim bi koncesionari izvršili popravku oštećenja na makadamskom putu.
„Čvrsto” obećanje stavljeno na papir 2010.
Kada su u pitanju data obećanja Bobovcima da će se asfaltirati putni pravac selo Kosanica –Bobovo, najozbiljnija je igra izvedena početkom 2010. godine, kada su tadašnji predsjednik Opštine Pljevlja Filip Vuković, tadašnji direktor Rudnika uglja Predrag Bošković, tadašnji direktor Direkcije Javnih radova Crne Gore Žarko Živković i vlasnik kompanije „Vektra Jakić“ Dragan Brković, u prisustvu tada glavnog organizatora „predstave“ ministra Milutina Simovića, potpisali sporazum o asfaltiranju puta do Bobova, sa mogućnošću da se asfaltiranje nastavi prema granici Republike Srpske i da se tim pravcem povežu Foča i Pljevlja. Vrijednost radova je bila 4,5 miliona eura. Međutim, od datog obećanja nije bilo ništa, a mještanima Bobova je bilo jasno da je sporazum potpisan u susret lokalnim izborima 2010. godine.
Pročitajte još