Da za humanost nije potrebno bogatstvo, već samo dobra volja, pokazuje i primjer Vanje Ječmenice iz Pljevalja. Ona odmalena sklanja pse sa ulice, liječi, hrani i pronalazi im topli dom. Trenutno u svom dvorištu ima oko 50 pasa, a kako kaže, od svoje humane misije nikada neće odustati.

„Kada smo se iz grada preselili na periferiju, imala sam psa Lakija. Tada, kao dijete, samo sam se sa njim igrala i družila. Poslije izvjesnog vremena komšija ga je ubio. To me je jako pogodilo. Kasnije sam imala pse koje sam spašavala od komšija i šintera. Čak se dešavalo da mi ubiju psa u dvorištu, ali kome tada prijaviti?“, počinje Vanja priču za FOS.

Kaže da su ljudi ove životinje oduvijek odbacivali, a ona ih je hranila i donosila kući.

„Godinama traje to razmnožavanje vlasničkih pasa i ostavljanje po periferiji grada. Ostavljaju štence, skotne kuje, pse koji im više ne trebaju… Oni jadni umiru od gladi. Ja to ne mogu da gledam. Noćima se čuje jauk gladnih pasa koji ne mogu da slušam. Moram da ih nahranim i smjestim na toplo mjesto ako je hladno. Tako oni ostaju kod mene a ja se nadam da ću uspjeti da im pronađem porodicu koja će ih udomiti“, priča naša sagovornica.

Nekada ne može ni da prebroji koliko životinja ima u dvorištu. Ima ih, kaže, više od 50. Osim što životinje sama sklanja sa ulice, događa se i da ih ljudi ostave ispred Vanjinih vrata znajući da će se ona adekvatno pobrinuti za njih.

„Nađem tako paket u dvorištu a unutra štenci odvojeni od majke. Nađem ih često i povrijeđene, liječim, vodim kod ljekara. Čak ih vodim i u druge gradove gdje ima rendgen zato što kod nas nema, a često i u Bar. Nalazim ih u jako lošem stanju a neke, slobodno mogu reći, vratim iz mrtvih. Sve je to teško izdržati kako finansijski, tako i psihički“, kaže Vanja.

Za ovoliko ljubimaca neophodna je i ogromna količina hrane koju nije lako nabaviti. Više od 50 gladnih usta treba svakodnevno hraniti po nekoliko puta.

„Potrebno mi je 30 kilograma granula dnevno za odrasle pse, a plus treba hrana i za štence. Osim toga, ja ne hranim samo pse kod sebe već svakodnevno hranu dobijaju i oni ulični. Zatim ih moram očistiti od unutrašnjih i spoljašnjih parazita a i to košta“, priča Vanja za FOS i dodaje:

„Treba ih češlljati, šišati, a u ovom gradu i nisam primijetila da ljudi baš vole pse i da bi došli da pomognu. Kako bih spriječila razmnožavanje, pse vodim na sterilizacije koje se plaćaju, za razliku od pojedinih zemalja gdje je proces besplatan.“

Pomoć Vanja nema. Sve radi sama u nadi da će ovim životinjama makar donekle uljepšati život i spasiti ih sigurne smrti koja bi ih zadesila na ulici.

„U ovom gradu pomoći nemam. Čak niko i ne dođe da vidi pse. U drugim gradovima roditelji dovode djecu koja vole životinje, dok ovdje to nije slučaj. Čak ni iz Crne Gore nemam pomoć. Dešavalo se ranije da neko pošalje lijek ili granulice, ali u zadnje vrijeme baš i ne.“

Uglavnom joj pomažu ljudi iz regiona. Ima dobru saradnju, kako kaže, sa pojedinim građanima Hrvatske i Slovenije.

„To su jako humani ljudi koji mi šalju donacije. Imam par prijateljica bez čije pomoći ne bih mogla ništa sa ovolikim brojem pasa. Snalazim se jedva i za smještaj. Nekada se dešava da nemam gdje da primim novog psa dok nekog ne pošaljem u novi dom. Najgore je što nemam kućice za njih već ih smještam u zatvorene prostorije“, priča naša sagovornica.

A njen dan počinje rano i vremena za odmor ova humana žena, nema.

„Treba poraniti, prošetati pse, neke na povodac, neke bez… Zatim slijedi čišćenje prostorija pa opet šetnja, pripremanje obroka, hranjenje. Moram stići i u nabavku, hraniti ulične pse. Dan brzo prođe“, nabraja Vanja svoje dnevne zadatke.

Ne krije da mnogi ne razumiju njenu humanost i da na sve što Vanja radi, gledaju čudno.

„Ovdje se većinom gaje životinje od kojih čovjek ima koristi: krava, ovca, svinja…Uglavnom, i čovjek čovjeka gleda iz interesa a kamoli životinju. A ako radiš nešto suprotno od većine ljudi, onda si izgleda budala. Uostalom, teško je raditi ovakvo nešto u sredin gdje psa nazivaju džukelom“, priča Vanja.

Međutim, na komentare se ne obazire, jer sama činjenica da pomaže nekome čini je srećnom.

„Sve je ovo težak i naporan rad ali kad shvatite da ste nekome spasili život i da bi svi ovi psi možda bili mrtvi da ih nisam smjestila kod sebe, e onda je osjećaj neopisiv“.

Takođe, nada se da će svojim primjerom uticati i na ostale da makar malo pažnje poklone napuštenim životinjama.

„Poručila bih sugrađanima da posvete pažnju psima jer su to najbolji čovjekovi prijatelji. Osim toga i da ih sterilišu kako bi doprinijeli smanjenju pasa koji stradaju na različite načine. Ako naiđete na gladnog psa koji luta, nahranite ga. To vas neće osiromašiti“, poručuje Vanja za kraj razgovora.