Prethodne četiri godine vlast je potrošila na velika obećanja, obračun sa nepodobnima i mršave rezultate u privrednom razvoju i zaštiti životne sredine.

Šta se konkretno dobro u Pljevljima desilo? Da li je stigla neka ozbiljna investicija? Da li su povećane plate? Zašto se i ovakve mizerne ne primaju redovno? Da li nas i dalje guši ( i u duši )? Znamo svi odgovore! A znamo i zašto lokalna vlast ćuti! U ime podgoričkih velmoža. Održavanje na funkciji je kao održavanje na vodi. Samo držiš usta zatvorenim i mašeš rukama kad treba. I karijera je obezbijeđena. U Podgorici naravno jer ih nije briga za Pljevlja. Ni jedne ni druge. A ovde smo ponovo na početku. Opet je DPS dobio novi mandat na stari način.

Nemojte ga i ovaj put proćerdati, ako ne zbog vas samih a ono zbog građana koji su vam povjerovali da ste ih prošli put i poslednji put prevarili. Ne povodite se za starim rezonom: „Građani su nam dali mandat na četiri godine i nemaju nas šta pitati do idućih izbora“. Jer laž je u međuvremenu skinula rukavice i ukazuje nam se sasvim ogoljeno, gleda nas u lice i pljuje nam u lice. Na bezbrojne načine. Svakog dana. I sve to mi pljevljaci krotko podnosimo i podnosićemo, znam ja nas, ali nekako čovjek naivno pomisli, ponada se da će nam biti ostavljeno toliko dostojanstva da se ne trpaju među nas, ti kojima je sve bolje otkad je većini pristojnog svijeta u ovom gradu sve gore i gore. Međutim, jok. Vežite se. Pljevlja su grad u slobodnom padu. A mi nekako mahmurni. Riječ potiče od turskog „mahmur“ tj. onaj kome je mutno u glavi. Definicija je krajnje precizna, jer mahmurluk je pojava duševna a ne fizička. Dokaz tome je činjenica da su mahmurni ljudi tihi, filozofski nastrojeni i skloni dugotrajnoj kontemplaciji o lijepom. Pljevaljska slika i prilika. A ovo što se dešava na javnoj sceni samo je odloženo priznanje činjenice da svaka nova „pobjeda“ DPS-a vodi ka totalnom porazu Pljevalja a i šire. Podanstvo i udvorištvo proizvod su interesnih sfera i političkog inženjeringa a ne bilo kakvog uvjerenja.

Zašto su danas pristalice straha glasnije od onih koji žele živjeti kao „sav normalan svijet“, kakve majice trebaju obući oni koji priželjkuju da im se desi pravna država, treba li i dalje živjeti ne zamjerajući se državnim, lokalnim ili nekim drugim DPS-ovcima? Aparati Ekotoksikološkog zavoda su i u julu, „iako to nije uobičajno za ovo doba godine“, registrovali petostruko prekoračenje zagađenja vazduha u Pljevljima u odnosu na dozvoljene vrijednosti.

Podsjećanja radi, stanovnici španskog grada Lorke su „devedesetih“ trpjeli teške posledice od nepodnošljivog industrijskog zagađenja. Posle niza neefikasnih mjera lokalnih i državnih vlasti protiv zagađivača jedna građanka je tužila državu i dobila spor. „Sud smatra da vlasti nisu pronašle ravnotežu između dobrobiti grada-korist od industrijskih zagađivača i interesa podnosioca predstavke da na efikasan način uživa u pravu poštovanja doma i porodičnog života…“ navedeno je u presudi suda koji je ustanovio da je povrijeđen član 8 Evropske konvencije o ljudskim pravima.

Ovaj slučaj je samo jedan od primjera kako građanin zaista može zaštiti prava na zdravu životnu sredinu koja je inače u ekološkoj Crnoj Gori garantovana Ustavom, ali se pred domaćim sudovima vrlo teško štiti. Stoga bi ovaj i slični slučajevi trebali da imaju edukativan karakter koji bi mogao biti od koristi mnogima – tužiocima, novinarima i građanima uopšte kao podstrek da se kroz sudske sporove država i ekološki profiteri prisile na poštovanje postojećih normi, kako bi bar dio profita usmjerili na zaštitu prirodnog okruženja ali prije svega, života i zdravlja ljudi koji su se zatekli u blizini gdje se taj profit ostvaruje. Zbog toga ću ovo saopštenje zaključiti čini mi se nikad aktuelnijim stihovima našeg velikog pjesnika:

• Vuk na ovcu svoje pravo ima

ka tirjanin na slaba čoeka;

al tirjanstvu stati nogom za vrat;

dovesti ga poznaniju prava,

to je ljudska dužnost najsvijetlija “.

Branislav Veljković, predsjednik OO SDP-a Pljevlja