Na današnji dan 1940. godine u Pljevljima rođen je Vukašin Vuko Bezarević kao četvrto dijete pljevaljskog trgovca Mihaila Bezarevića i Slavke, rođene Džuverović. U osmoj godini ostao je bez majčine brige i nježnosti pa je rano shvatio da je život teška borba u kojoj samo čvrsti i odlučni mogu opstati.

Po prirodi radoznao, Vuko je rano počeo da druguje sa knjigama i da u njima traži odgovore na pitanja koja njegove vršnjake nijesu interesovala. Volio je drugove i igru, ali je posebnom ljubavlju zavolio svijet koji su mu nudile knjige u mnogim časovima koje im je poklanjao. Sa tim svijetom Vuko Bezarević će drugovati do kraja života.

Osnovnu školu i gimnaziju Vuko Bezarević završio je u Pljevljima a Filološki fakultet, grupa jugoslovenska i svjetska književnost, u Beogradu. Sve do prerane smrti, 16. juna 1987. godine, živio je i radio kao profesor književnosti u pljevaljskoj Gimnaziji. Nekoliko godina bio je glavni i odgovorni urednik lista „Pljevaljske novine“, urednik časopisa „Mostovi“ i urednik edicija „Tragovi“ i „Mostovi“ Međurepubličke zajednice za kulturno – prosvjetnu djelatnost sa sjedištem u Pljevljima.

Književnim radom Bezarević se počeo baviti još kao srednjoškolac, objavljujući pjesme u omladinskim listovima i časopisima. Prvi radovi nagovijestili su njegov raskošni talenat koji će do punog izražaja doći u njegovim humorističkim i satiričnim pričama i pjesmama koje je objavljivao u „Ježu“, čiji je bio stalni saradnik, kao i u drugim humorističkim listovima i rubrikama. Za književni rad Vuko Bezarević je dobio više priznanja, među kojima posebno treba istaći drugu nagradu na Belosvetskom vašaru humora i satire 1972. godine i prvu nagradu „Radije Domanović“ za 1976. godinu.

Svijet Bezarevićeve humorističke i satirične proze izranja iz našeg svakodnevnog života, živi pored nas a, često, ako hoćemo da ga pravo i duboko sagledamo, i u nama. Objekat njegove satirične oštrice je birokrata, vlastoljubac, račundžija i šićardžija nadmen, ohol i nemilosrdan prema onima koji zavise od njega, a ponizan do puzavosti prema onima od kojih on zavisi. Njegovi „junaci“ su ljudi bez morala, sujetni, uobraženi, sitničavi i spremni na sve samo da ostvare svoje prljave ciljeve. Nikolaj Hartman kao da je mislio na humoristu i satiričara Vuka Bezarevića kada je napisao: „Pogled humoriste nije odbojan, hladan, bezdušan … On je u osnovi pun ljubavi, simpatija, on takođe ima naklonosti za ljudske slabosti koje ismijava, pa zato ne zaoštrava ni njih, ni kontraste u kojima se one ispoljavaju.“ Jer, Bezarević je pošao od istine da se protiv ljudskih mana najbolje i najuspješnije može boriti ako se one izvrgavaju javnom podsmijehu, ako se na njih javno ukaže. U njegovom humoru nema zajedljivosti, nema mržnje. Osjeća se, čak, da on saosjeća sa onima koji su pokleknuli, izgubili ljudsku snagu i osjećanje mjere, postali fariseji i svoje interese stavili iznad opštih interesa. Zbog toga je njegov humor i usmjeren na to da ih mijenja a ne da ih uništava.

U humorističkim i satiričnim pričama Vuka Bezarevića ima tema vezanih za određeno vrijeme a, ponekad, i za određeni teren. Međutim, sve one će, zahvaljujući snazi Bezarevićeve satirične oštrice i njegovoj sposobnosti da mane i nedostatke, skrivene duboko u čovjeku a i oko njega, humor njegov crpi i uzdiže na svjetlost dana, nadživjeti ovo vrijeme i osvojiti sve prostore kao izvanredni humoristički tekstovi koji plijene životnom istinom koju saopštavaju.

Sada se, ne bez razloga, prisjećam riječi Maksima Gorkog o jednom svom junaku: „Njegova duša je prostrana, on stremi daljini, voli sve ono što je svijetlo, a i sam ima u sebi nečeg svijetlog.“ Od njegovog srca koje je planulo ognjem ostale su mnoge iskre koje će osvjetljavati prostore i van zavičaja Vuka Bezarevića.