Nadaleko čuveni pljevaljski sir, koji se generacijama priprema po tradicionalnoj recepturi, prema podacima Agencije za zaštitu životne sredine, proizvodi se u najzagađenijoj opštini u Crnoj Gori. Taj sir će uskoro postati nacionalni brend zaštićenog geografskog porijekla, a ipak, niko nije ispitivao kvalitet vode, vazduha i zemljišta tog područja i njihov uticaj na proizvod.

Prema zvaničnim mjerenjima Agencije za zaštitu životne sredine, vise od 200 dana godišnje u Pljevljima je povišena koncentracija štetnih materija u vazduhu, opasnih po zdravlje ljudi.

Prema podacima Termoelektrane i Rudnika uglja, samo ta dva preduzeća, godišnje sagore više od 1.5 miliona tona uglja i najveći su zagađivači.

Za brendiranje pljevaljskog sira, prema našim saznanjima, niko nije naložio ispitivanje kvaliteta vode, vazduha i zemljišta gdje se proizvodi, pa se postavlja pitanje koliko je on bezbjedan za upotrebu?

Vladimir Čolović, sekretar Udruženja proizvođača pljevaljskog sira, ističe da je specifičnost njihovog sira upravo u geografskom položaju sela gdje se proizvodi. Kako bi potvrdili kvalitet, mlijeko i sir redovno šalju na analize, jer kaže, nikome nije u interesu da proizvodi nebezbjednu hranu.

Građani Pljevalja koje smo zatekli na ulicama kupuju pljevaljski sir, iako misle da zagađenje iz vazduha može da utiče na njegov kvalitet. Oni su kazali da kako žive u najzagađenijem gradu, morali bi se odreći i vode i vazduha, a ne samo sira.

„Pljevljaci nikako ne mogu znati da li je sir koji kupuju bezbjedan. Ne znaju gdje je proizveden kakva je voda kojom se poji stoka, da li je zemljište kontaminirano. Potrebno je uraditi analize i postovati zakona da bi sir dobio sertifikat, navodi građanski aktivista Kemal Pajević.

Proizvođači kažu da je sir dobro kontrolisan i potpuno bezbjedan, što dokazuje i sertifikat Ministarstva poljoprivrede.

„Proizvođači su se okupili i predali recepturu za brendiranje. Taj standard je prihvaćen. Sljedeća faza je pojedinačna kontrola svih prijavljenih kandidata. U specifikaciji je propisan cijeli proces kontrolisanja, a proizvođači se nalaze daleko od zagađenja, pa nema bojazni od loših uticaja na sir. Ispitivanja vode i zemlje nijesu predati aneksi na specifikaciju jer proizvodjači nijesu u zonama zagađenja, pa nije ni bilo potrebe“, kaže Merisa Čekić iz Ministarstva poljoprivrede.

Kako bismo otkrili da li zagađen vazduh može da naruši kvalitet Pljevaljskog sira, kontaktirali smo sve relevantne institucije. Saznali smo da se preklapaju nadležnosti CETI-ja, Bio-tehničkog fakulteta, Instituta za javno zdravlje i Agencije za zastitu životne sredine, ali nijesmo dobili konkretne odgovore na postavljeno pitanje.

Profesorica na bio-tehničkom fakultetu dr Ana Topalović u telefonskom razgovoru nam je kazala da se u njihovoj ustanovi ispituje samo kvalitet plodnosti zemljišta, ali da je neupitno da zagađenje na neki način sigurno utice na Pljevaljski sir. Ona je navela da to zavisi od niza faktora – od procesa proizvodnje, ishrane životinja i same koncentracije zagađenosti.

Za mjesec će se pljevaljski sir naći na policama trgovinskih lanaca kao zaštićeni nacionalni brend. Iako nije ispitano da li i kako zagađenje utiče na taj proizvod i na zdravlje ljudi, za njegov kvalitet garantuju Ministarstvo poljoprivrede, Uprava za bezbijednost hrane, Institut za javno zdravlje i Biotehnički fakultet gdje se kontroliše samo mikrobioloska ispravnost finalnog proizvoda.