Često se raspadamo na hiljade komada samo da bi drugi ostali u cjelini, da ne bismo dopustili otvaranje novih rana ili povreda. Mi to radimo nesvjesno, ne dajući težini našem ponašanju.

Međutim, kada se naviknemo na davanje bez primanja, na kraju osjećamo da je posvećivanje sebi sebičan stav. Ustvari ništa nije pogrešnije od tog stava. Poštena razmjena je fundamentalna u svakom tipu odnosa i za svaku osobu, jer smo svi emocionalna bića.

Voljeti sebe je vještina koju moramo hraniti iz dana u dan ako želimo da ostanemo potpuni. Lomeći se na hiljade komada samo će nas navesti da trpimo, a to nam neće dopustiti da drugima ponudimo najbolje od nas.

Kada se lomimo u hiljadu komada?

Lomimo se u hiljadu komada kada prestanemo da se brinemo o sebi.

Lomimo se u hiljadu komada kada izbjegavamo da radimo ono što volimo.

Lomimo se u hiljadu komada kada prestajemo da se kultivišemo kao ljudi ili odustajemo od svojih interesa.

Lomimo se u hiljadu komada kada ne slušamo jedni druge, i ne pomažemo jedni drugima.

Kada se previše usredsredimo na to da budemo “savršeni”, mi se raspadamo na hiljadu djelova i odustajemo od sebe.

Lomimo se u hiljadu komada kada pokušavamo da uvijek zadovoljimo svakoga i da prikrijemo ili slažemo kada je riječ o našem mišljenju.

Lomimo se u hiljadu komada kada zaboravimo na naše ciljeve i želje drugih stavimo ispred naših želja.

Lomimo se u hiljadu komada kada se žrtvovanje pretvori u obavezu.

Lomimo se u hiljadu komada kada vjerujemo da smo loši ljudi jer sebi dozvoljavamo da odahnemo od okruženja koje nas guši.

Kada se prepustimo toksičnoj ucjeni, lomimo se u hiljadu komada, što od nas zahtijeva da činimo usluge i sprečavamo naš lični razvoj.

Kada žrtvujemo naše blagostanje, lomimo se u hiljadu komada i prepuštamo se da nas vode inercije onih koji nas prate, nastavljajući da ostavljamo po strani sve naše želje da bi se drugi osjećali dobro.

To je naravno komplikovano, ali upravo zbog toga uvijek moramo obratiti pažnju na ravnotežu između strasti, brige i predanosti prema drugima i prema nama. Ako to možemo, živjećemo sa zadovoljstvom i moći ćemo promatrati našu punu suštinu, bez “ali” i bez “ako”.

Ponekad moramo zaboraviti šta mislimo da bi se prisjetili onoga što zaslužujemo. Kada nikada ne dobijemo ništa u zamjenu za naše usluge, ne poštujemo princip ravnoteže koji bi uvijek trebalo da bude na snazi da bi održao našu potpunost i spriječio nas da budemo uništeni na hiljadu djelova.

Morate zapamtiti da afektivni odnosi ne mogu biti jednosmjerni. Potrebna nam je ravnotežena i zadovoljavajuća razmjena, koja nam daje nagradu na emocionalnom i socijalnom nivou.

To znači da naše interakcije ne možemo zasnivati samo na “davanju”, već moramo osigurati da postoji ravnoteža u “primanju”. Ovo nije sinonim za sebičnost. Naprotiv, to je izvor obogaćivanja.

Ko god da sve od sebe, ko se potpuno ponudi drugima, a da ne dobije ništa zauzvrat i nikada ne radi na sebi, na kraju će se osjećati prazno i mnogo će patiti. Ne možemo ostaviti naše samopoštovanje po strani kako bi se izliječili samo od sreće drugih, jer ćemo na kraju uništiti našu sreću.

Samo obraćajući pažnju na sve to, moći ćemo da kultivišemo svoj lični rast, a da ne zaboravimo druge. Moguće je, ali samo držanjem vage u savršenoj ravnoteži.

Davanje i primanje su dvije strane istog novčića. Medalja koja nas čini sposobnima da pružimo ljubav i zaslužimo ljubav i priznanje.

Ovaj princip bi nam trebao omogućiti da:

Potvrdimo naša prava: ponekad se može desiti da nešto učini da se osjećamo loše ili jednostavno da to ne želimo. I u tom trenutku moramo potvrditi svoje pravo na lični prostor.

Mislimo na naše interese i strasti: ovo je osnova zadovoljstva, sreće i ličnog rasta. Važno je da nikada ne prestanete da brinete za sebe i svoje brige.

Zapamtite da velike promjene uvijek dolaze nakon velikog uragana. Iako je ponekad promjena teška i može štetiti, poboljšanja koja će ona donijeti će nam omogućiti da shvatimo da ta promjena predstavlja početnu tačku za novo emocionalno putovanje.