Legislativa govori da mandat skupštine ne može trajati duže od četiri godine, osim u izuzetnim slučajevima. I dok se nova većina poziva na preporuke EU, oponenti poručuju da je odlaganje izbora neustavno i nezakonito, iako su i sami insistirali da to bude učinjeno u slučaju Cetinja, Mojkovca i Petnjice.

Sudeći po prvim koracima, novoj parlamentarnoj većini, reklo bi se, mnogo lakše ide pronalaženje zajedničkog jezika nego prošloj. Baš zato, nakon nekoliko mjeseci pauze, oči političke javnosti iznova su uprte ka Skupštini, koja će ovog puta odlučivati o odlaganju već zakazanih lokalnih izbora tokom juna i to u 13 opština.

Dok predlagači iz prilično heterogenog kruga partija, u kojem su DPS, URA, SNP, SDP i BS, djeluju prilično samouvjereno, nova opozicija od prvog dana žestoko oponira predloženim izmjenama Zakona o lokalnoj samoupravi, navodeći kako bi one bile neustavne.

ŠTA KAŽU PAPIRI

Šta kaže Ustav

Da mandat Skupštine traje četiri godine, te da on može biti produžen najduže 90 dana, i to jedino u slučaju ratnog ili vanrednog stanja. Istina je, taj se član Ustava tiče državne Skupštine, ali identična odredba sadržana je u članu 37 Zakona o lokalnoj samoupravi i odnosi se na skupštine opština.

Šta kažu predlagači

Oni se, pak, najprije pozivaju na izvještaje Evropske komisije, koja je u više navrata ukazala na potrebu objedinjavanja lokalnih izbora, odnosno da bi oni trebalo da se održavaju istog dana. Pozivaju se predlagači i na sam Ustav, odnosno na član 16, u kojem stoji da se sistem lokalne samouprave uređuje zakonom, u skladu sa najvišim pravnim aktom. No, u tom zakonu upravo i stoji odredba kojom je mandat lokalnog parlamenta oročen na četiri godine.

ŠTA KAŽE PRAKSA

Praksa uglavnom ukazuje na to da su u proteklih pola godine gotovo sve političke strukture težile istom cilju. Jer, nije bilo tako davno kada je dojučerašnja parlamentarna većina predlagala da izbori na Cetinju, u Mojkovcu i Petnjici budu prolongirani. Oni tada u produženju mandata lokalnim parlamentima nijesu vidjeli ništa sporno, niti neustavno.

Podsjetimo, takođe, da su ove godine izmjene Zakona o lokalnoj samoupravi već jednom usvajane, i to kada su poslanici tražili odlaganje izbora u Beranama i u Ulcinju. 

Predsjednik države Milo Đukanović tada je odbio da potpiše izmjene zakona, navodeći kako bi se „proglašavanjem i stupanjem na snagu zakona i postupanjem predsjednika Crne Gore saglasno njegovom smislu i duhu, otvorilo pitanje očuvanja ustavnosti i zakonitosti, te pravne sigurnosti u političkom i pravnom sistemu države, kao i poštovanja ustavne zabrane retroaktivnog dejstva zakona i drugih propisa“.

Đukanović je, baš kao što je to slučaj i sa predstojećim izborima, tadašnjim u Ulcinju i u Beranama raspisao prije nego što su zakonske izmjene usvojene u Skupštinu. To što su za njih glasali i poslanici njegovog DPS-a, za Đukanovića tada nije imalo naročitog uticaja.

IZVJESNO JE DA ĆE IZMJENE BITI USVOJENE

Povodom odlaganja izbora, stoga, danas nije lako sa sigurnošću predvidjeti šta bi se sve moglo događati osim da će izmjene biti usvojene u parlamentu, najvjerovatnije već sjutra. Parlamentarna većina postoji, te će akt ubrzo biti proslijeđen predsjedniku države na proglašenje.

I dok nova većina navodi kako samo želi ispoštovati preporuke EU, a oponenti ih optužuju da su se ‘uplašili’ izbora, jasno je da u većini opština pomjeranje izbora ne bi izazvalo bilo kakve tektonske promjene. 

Ipak, situacija u Budvi i u Tivtu nešto je drugačija – tamo opštinama upravljaju povjerenici i pitanje je kako bi se to moglo odraziti na turističku sezonu, od koje oba grada crpe lijepe prihode. No, sve i da tamo izbori budu održani 5. juna, pitanje će ostati isto, jer su u obje opštine dominantne političke strukture danas toliko suprotstavljene da je upitno koliko bi im vremena uopšte bilo potrebno da formiraju vlast.

Ipak, izmjene Zakona o lokalnoj samoupravi, zbog same prirodne stvari, danas se mogu posmatrati i znatno šire u odnosu na samu tematiku koja je njima predviđena. I tu se, ujedno, vraćamo na početak – predložene izmjene govore kako nova parlamentarna većina prilično lako nalazi zajednički jezik, iako su u njoj posve raznorodni subjekti.

Istina je kako nije teško doći do saglasja povodom nečega što je zajednički interes. No, isto tako, istina je i da Crna Gora već neko vrijeme nije imala funkcionalnu parlamentarnu većinu, a kad nema nje – teško je da može biti političkih procesa koji vode ka progresu.