Šta je to što nas zadivi kada stanemo ispred mosta na Đurđevića Tari, kada osjećamo da lebdimo, dok ga prelazimo, odvojeni od tla?

To nije običan most na kakve smo navikli. On posjeduje nešto magično… natprirodno… veličanstveno. Kada je graditeljsko djelo izuzetne ljepote gotovo svi ljudi reaguju na isti način, ćute dok posmatraju, opčinjeni neobičnom ljepotom mosta između dvije stjenovite obale.

Most je djelo inžinjera Mijata Trojanovića (1902-1984). Diplomirao je na Građevinskom odsjeku Tehničkog fakulteta Beogradskog univerziteta (1925). Svoj neobični talenat za gradnju mostova, usavršavao je u Beču i Parizu.

Tara je najduža rijeka u Crnoj Gori (158 km) sa velikim brojem pritoka i brzaka. Kanjon je dužine 80 km, među najljepšim i drugi je po dubini u svijetu. Njegova visina se kreće od 1.100 m kod Crnih Poda do 1.300 metara ispod Tepaca.

Tako visok kanjon vjekovima je razdvajao djelove sjeverne Crne Gore sa regionom pa je 1936. godine Ministarski savjet Kraljevine Jugoslavije donio odluku o gradnji mosta preko Tare.

Most na Đurđevića Tari (1937-40) je remek djelo graditeljstva i idealni primjer kulturnog pejzaža. Elegantna armirano-betonska konstrukcija, strukturirana sistemom lučnih nosača, konstruisana u blago savijenoj horizontalnoj i vertikalnoj krivini, našla je svoj oslonac u dvije stjenovite obale. U pejzažnom zelenilu, most je srastao kao da je oduvijek bio tu. Umjetničkim senzibilitetom Trojanović je sklopom mosta nadgradio, inače autentičan prirodni ambijent, prespajanjem kanjona – umetanjem armirano betonske petolučne konstrukcije velikog raspona. Most na Tari je tvorevina nauke i tehnologije, zadivljujuće za početak razvoja sistema građevinskih konstrukcija u ovom dijelu Balkana sredinom XX vijeka. Zapanjujuće lake konstrukcije, on je produkt visoko estetiziranog talenta Trojanovića, skulptoralno djelo, savršenog sklada materijala forme i žive dinamične linije sa utiskom da je most u stalnom pokretu.

Dužinom 365 metara čine ga: veći luk dug 116 metara, i četiri manja po 44 metra sa jednim ravnim segmentom. Nalazi se na nadmorskoj visini od 806 – 811 metara, sa kolovoznom trakom na 172 metra iznad srednjeg vodostaja rijeke. Izgrađen je pomoću tada najviše drvene skele u svijetu, visine 144 metra, dužine 166 metara. Širina mosta je 5,2 + 2×0,5 za trotoare.Kada je izgrađen (1940) bio je najduži i najveći most od armiranog betona u Evropi. Izvođač radova bio je A.D. Antonović iz Pančeva. Na ovom impozantnom graditeljskom djelu zaslužni inžinjeri bili su: projektant skele Švajcarac Ričard Koralj, šef gradilišta inžinjer Isak Ruso, Jevrejin iz Beograda sa nadzornim organom Čedomirom Ilićem. Odvažni, priučeni tesari iz kraja, hrabro radeći nad provalijom nose dragocjene zasluge za izgradnju mosta. Betoniranje velikog luka se izvodilo od 15–19. jula 1940, a već u novembru 1940. je pušten u saobraćaj.

U istoriji graditeljstva, posebno u književnim djelima, nije nepoznato da mostovi imaju svoje sudbine isto kao i ljudi.

Most na Đurđevića Tari nije doživio svečano otvaranje. Umjesto tradicije da projektant stoji ispod mosta dok kamioni šljunka na mostu tretiraju njegovu izdržljivost, ,,probno opterećenje“ su izvršili okupatorski tenkovi 17. aprila 1941. Radost izgradnje mosta je dobila negativan preokret. Okupator je prelaskom preko mosta lako ušao na sjever Crne Gore. Da bi spriječili dalji prolazak okupatorske vojske, naredbom Vrhovne komande (1942) mladi inžinjer Lazar Jauković, (1904-1942), koji je radio na izgradnji, dobija zadatak da izvrši rušenje mosta.

Čin rušenja je neočekivano bolna i dramatična odluka o tek izgrađenom mostu koji je donio život i radost. Ing. Jauković 6. maja 1942. godine pažljivim miniranjem ravnog dijela pri brdu onemogućava dalju upotrebu mosta okupatorskoj vojsci. Taj čin je platio životom. Avgusta 1942. četnici i Italijani strijeljali su ing. Lazara Jaukovića na mostu iz osvete.

I danas, poslije 82 godine, kada su izgrađene hiljade mostova u svijetu, most na Đurđevića Tari izaziva divljenje svojom nestvarnom ljepotom. On je strukturalno inžinjersko-umjetničko univerzalno djelo koje je sjedinilo sve estetske principe, a njegovi inžinjeri i majstori zauzimaju počasno mjesto u Evropskoj mostogradnji. Sa sudbinom ing. Jaukovića, nastala je mitska herojska priča o mostu i graditelju, urezana u sjećanje svih koji su ga jednom vidjeli.

Trojanović je tokom Drugog svjetskog rata interniran u njemačko zarobljeništvo. Poslije rata 1946. godine obnovio je porušeni segment mosta. Prvi je dekan Građevinskog fakulteta u Beogradu i profesor do penzije (1947-73).

Život M. Trojanovića je posvećen mostovima: gradnji, teoriji i pedagogiji. Pored desetina mostova srednjih i velikih raspona od armiranog prenapregnutog betona, grednih i lučnih sistema, u Jugoslaviji i Iraku, ostavio nam je desetine knjiga, udžbenika i naučnih rasprava čime je ing. Mijat Trojanović proglašen počasnim doktorom Beogradskog univerziteta.