Ekonomski analitičar Predrag Drecun očekuje politički turbulentnu 2022. godinu. Smatra da će ukoliko program „Evropa sad“ uspije, s njim opasti i tenzije. On je istakao i da je teško predvidjeti hoće li biti rebalansa budzeta u ovoj godini. Vladi savjetuje da u ovoj godini razmotri oporezivanje imovine, što su u prethodnoj deceniji uvele neke zemlje.

Kakvu 2022. godinu u ekonomiji Crne Gore i svijeta očekujete, odnosno kakvu drugu postkovidnu godinu u ekonomiji očekujete?

Očekujem politički turbulentnu godinu. Ukoliko program „Evropa sad“ uspije opašće i tenzije. No, ima onih koji vole tenzije jer samo u tenzijama traže i vide prostor za sebe. Odlazeća godina je bila uspješna što se tiče očuvanja ekonomske supstance države. Ekonomski resori su dobili dobru prelaznu ocjenu. Nijesmo imali nerasvijetljenih ubistava, pa se građanin osjećao sigurnije nego ranijih godina. Ostali resori su bili hrana za političare i zabava za narod, poput nekog rijaliti programa.

Šta biste preporučili Vladi da uradi u 2022. godini?

Predlažem da Vlada u 2022. godini razmotri jedan mogući izvor prihoda za budzet i da ga pripremi za 2023. godinu. To je oporezivanje imovine. Evo nekoliko primjera kako su tokom posljednje dekade djelovale neke vlade: Grčka, koja je još 2010. uvela progresivni porez na nekretnine, uvela je i posebnu naknadu na rezidentnu imovinu, koja se računa na površinu stambene jedinice, uzimajući u obzir njenu starost i lokaciju, a prikuplja se putem računa za električnu struju. Italija je ukinula izuzeće za osnovne nekretnine i povećala katastarsku vrijednost nekretnina za 60 odsto. Letonija je udvostručila progresivne stope za stambene objekte, te proširila poresku osnovicu uključivanjem pomoćnih objekata, parking mjesta te kuća i zemljišta u vlasništvu crkvenih organizacija koje se ne koriste u religijske svrhe. Litvanija je proširila osnovicu, pa se godišnji porez od jedan odsto plaća na vrijednost iznad 290.000 eura za nepokretnu imovinu. Smatram da je u CG mnogo umrtvljene imovine, koja nema društvenu korist pa je treba na neki način stimulisati da se ekonomski valorizuje. Naravno, treba biti vrlo oprezan u CG, ali kao načelna ideja smatram da porez na imovinu može biti značajan mehanizam oživljavanja privredinih aktivnosti.

Većina građana jedva čeka januarsku platu i već razmišlja kako će da troši višak novca. Šta biste savjetovali građanima da rade sa novcem, odnosno da li da se odmah počnu kreditno zaduživati i investirati ili da sačekaju sa kreditima i potrošnjom dok ne vide kako će se sprovesti reforme?

Ovo je istina. Građani čekaju viši standard, pa će lakše preboljeti partizansko-komitske i četničke sukobe. Biće to dohodak koji će sigurno podići opštu tražnju. Nekoliko stotina eura za najmanje 70 hiljada zaposlenih će biti dobra osnovica za rast tražnje potrošačkih kredita, a vrlo vjerovatno i dugoročnih za rješavanje stambenih pitanja. Teško je dati univerzalni savjet. Svako će uraditi kako smatra da je najbolje za njega i porodicu. Biće i onih koji će popraviti prihode kladionica i kafana, ali to smo opet mi. Moja poruka bi bila da novac uštede ako nemaju ideju kako da ga troše. Nikako u kafani i kladionici. Ko ima malo zemlje, neka pokuša sa održivom proizvodnjom meda, drenjina, nekog ljekovitog bilja, neka uloži u školovanje djece…

Kakvu sudbinu prognozirate programu Vlade „Evropa sad“, odnosno budzetu u 2022. godini i koji su najveći rizici za sprovođenje ovog programa?

Moram priznati da je Vlada vrlo vješto uslovila usvajanje budzeta istovremenim usvajanjem seta zakona. Da nije tako uradila, smanjila bi sebi mogućnost da realizuje ovaj program. Smatram neprihvatljivim da poslanici miniraju jedan program besmislenim amandmanima koji bi, da se prihvate, od budzeta napravili mjehur od sapunice, koji bi pukao na prvom jačem povjetarcu. To bi bio prvi rizik. Rizike možemo dijeliti na objektivne i subjektivne, na ekonomske i političke, na mjerljive i nemjerljive, na endogene i egzogene. Oni uvijek postoje. Pitanje je koliko je Vlada dobro odmjerila mjere za ublažavanje rizika. Ako bih birao najveći rizik, onda bih izdvojio našu autodestrukciju, odnosno našu spremnost da nešto uništimo samo zato što taj uspjeh donosi nekome drugom koristi. Ovo je nemjerljivi rizik i još dugo će biti prisutan u društvenom biću CG. Politička zrelost se ne kupuje, ona se stvara tradicijom, a mi smo tek godinu dana u istinskoj tranziciji. Viševjekovne i višedecenijske vladavine jednog čovjeka ili uže grupe političkih struktura, još od vremena turske okupacije, učinile su da naše društveno biće bude na nižem nivou političke tolerancije i dijaloga. Zatrpani bremenima svake epohe vladavine mi se i danas koprcamo u tom blatu. Ovaj budzet, ili tačnije program „Evropa sad“, prvi je ozbiljan pokušaj u novijoj istoriji da se fokus javnosti izmjesti sa besciljnih aktuelnih političkih podjela na realne životne probleme. Zato ga smatram izuzetno značajnim dokumentom, i apelujem da mu sve strukture daju podršku, i to ne samo glasovima, nego i suštinski, primjenom i poštovanjem svih predviđenih mjera.

Da li znate neke zemlje u kojima su sprovedene mjere slične mjerama koje nas očekuju u 2022. godini i možete li nam reći kako su prošle javne finansije tih zemalja, ili kako su prošle reforme u tim zemljama?

Ne postoji istovjetan plan kao „Evropa sad“. Mnoge zemlje su išle drugim putem. Reforme su počinjale od penzionih fondova. Reforme su bile bolne, ali su izvedene relativno brzo. Mi smo se odlučili da počnemo sa Fondom zdravstva, i zaista ne očekujem da to bude problem za budzet, jer ima dosta mehanizama koji će nadomjestiti nestanak Fonda. Tvrdim da samo uštedama u zdravstvenom sistemu možemo sanirati trećinu te rupe. Mi imamo sve uslove da zdravstveni sistem koncipiramo kao izvoznu granu, ali to ne radimo i pored toga što imamo veliki broj svjetski priznatih ljekara našeg porijekla koji bi došli u ovu našu igru sa nekim novim pravilima. Hrvatska je najmlađa članica EU, pa je možda najbolje da pogledamo kako je Hrvatska išla ka EU. Ona je nakon 2012. i 2013. izvela značajne i dodatne poreske reforme. Izuzev smanjenja stope doprinosa za zdravstveno osiguranje, većina je drugih poreskih mjera bila usmjerena na snažnije ostvarenje javnih prihoda. Povećava se opšta i uvodi snižena stopa PDV-a na određene proizvode i ugostiteljske usluge, ukidaju se značajna prava odbitka pretporeza i povećava prag za ulazak u sistem PDV-a. U sistemu oporezivanja dobiti proširuje se umanjenje osnovice za iznos ostvarene dobiti kojom se povećava osnovni kapital društva, uvodi se plaćanje poreza po odbitku na dividende i udjele u dobiti koji se stranim pravnim licima isplaćuju po stopi od 12 odsto, izuzev u slučaju dividendi. Ujedno se naglašava poboljšanje naplate poreza i rada poreske uprave, te snažnija poreska disciplina. Očigledna je sličnost našeg puta. Siguran sam da ćemo i mi morati, manje više, sve ovo sprovesti.

Smatrate li da će rebalans budzeta biti neminovan ili da Vlada ovu godinu može proći bez rebalansa, s obzirom na veliki broj promjena u odnosu na 2021. godinu?

Samo vidovita osoba može dati odgovor na ovo pitanje. Kad bih davao odgovor samo na osnovu ekonomskih inputa datih u predlogu budzeta za 2022. godinu, dao bih negativan odgovor na ovo pitanje. Vlada je imala godinu dana više u odnosu na prethodni budzet, da sagleda malo bolje našu realnost, i vjerujem da je sve izmjereno na način da prihodi budu realni i održivi. Malo se plašim rashodne strane jer znam naš mentalitet i da se teško oduprijeti ponekad pritiscima sa terena. Ipak, ukoliko ne bude nepredviđenih događaja, ne vjerujem da će biti rebalansa. Čak, i kad bi ga bilo vjerovatnije mi je da to bude takozvani pozitivni rebalans, koji podrazumijeva ostvarenje više prihoda od planiranih.

Očekujete li da prodavci povećaju cijene hrane i roba na račun povećanja minimalca za 200 eura i povećanja zarada od 17 odsto, čim bi mogli da neutrališu ili umanje povećanje zarada?

Nema razloga za to ukoliko država krene odlučno da sprovede sve najavljeno. Ovo je aspekt o kome sam se ranije izjasnio kad sam rekao „apelujem da mu sve strukture daju podršku, i to ne samo glasovima, nego i suštinski, primjenom i poštovanjem svih predviđenih mjera“. Poslodavac ovo mora da shvati kao šansu da poveća nivo poslovnih aktivnosti, a ne da smanji troškove na spekulativan način. Povećanja u agregatnom iskazu troškova zarada nema. U jednom broju manjih preduzeća biće problema, ali će ogromna većina zaposlenih imati viši nivo dohotka.

Smatrate li da bi povećanje minimalca moglo izazvati probleme poslodavcima koji bi doveli do gašenja preduzeća i otpuštanja radnika u manje razvijenim sredinama?

Vjerovatno će se u jednom broju preduzeća to desiti, ali to neće biti uzrok eventualnog neuspjeha projekta. Može biti zapošljavanja na pola radnog vremena, ili pak fer dogovora poslodavca i radnika da mu radnik vraća dio zarade u gotovom novcu. Možda neka isplata u naturi. Mi smo vrlo domišljat narod u traženju rupa u propisima, ali država bi sad morala da pokaže da je sposobna da održi jedan program za koji je dobila većinsku podršku građana.