Upisana dva puta u Ginisovu knjigu rekorda,kao najkraća i najjača rijeka, rijeka sa najvećim proticajem na svijetu, a koja u proljeće kada se snjegovi tope i nadođu vode presijeca čuvenu plahovitu rijeku Taru. Uklesana je u tjesnac okovan kamenim stijenama, a izvire tik ispod spomenika čuvenog vojvode Tripka Džakovića gdje pogibe braneći Taru od Turaka, kojoj se od izvora do ušća ne može vidjeti dno korita od njene siline koja je čini pjenušavom i bijelom, pa je drugačije zovui Bijela rijeka, a ustvari je to čuvena Ljutica.

SVOJOM SNAGOM PRESIJECA TARU

Ljutica je desna pritoka rijeke Tare, dužine 135 metara, a sa velikim proticajem od 100 kubnih metara u sekundi bi mogla da snabdjeva pola Crne Gore sa pijaćom vodom. Izvire iz stijena kanjona, 35 metara iznad njenog ušća u Taru, a protiče na teritoriji opštine Žabljak. Nalazi se na pola puta između početne tačke splavara kod mjesta Splavište i čuvenog mosta na rijeci Tari u mjestu Đurđevića Tara. Nezaobilazna je stanica za sve splavare, gdje prave pauzu praveći izvanredne fotosnimke, kao za razglednice. Pitka je čitavom svojom dužinom, a kupi vodu i snagu sa velikih nadmorskih visina sa žabljačke visoravni, od preko 1500 mnv, a izbija na vidjelo na 700 mnv. U ovim krajevima sve je munjevito, brzo, plahovito, kako priroda tako i ljudi, ne daju na sebe, brzo hode, brzo teku kroz život, koji nije lagan, ravan, jednoličan, a ni urban. Tako i ova rijeka, kao sinonim za ovaj kraj, dobi ime Ljutica, koja nosi i odnosi, i ne može se preći ni kad je ljetnji mali vodostaj.

Prkosi svima, pa čak i svojoj družbenici Tari, koju sasijeca na mjestu sastajanja, kao da hoće i ime da joj preuzme, pa da od mjesta uvira ne nastavlja dalje da teče Tara, već Ljutica, jer joj daje veću snagu i poletnost. Ali, to što je najkraća rijeka na svijetu, to joj smeta, jer na mjestu uvira manja rijeka gubi ime a    veća ga preuzima. Možda se zato toliko i ljuti, pa konstantno zadaje udarce Tari, ne bi li ova popustila. Ljuti se, ne da nikom da je pređe, nepremostiva je, samo ptica može da je preleti, a možda bi mogao i neki atletičar olimpijski sa rekordnim skokom udalj. Od ljutnje i bijesa ne daje ni ljudskom oku da joj vidi korito. Sva je pjenušava i bijela, kao mlada u vjenčanici, jer se strmoglavo udvara Tari kako bi joj ime preuzela. Pokušavali su ljudi da je ukrote, da njene vode okreću vodeničko vitlo, ali je svaki put raznosila vodenicu, i ostajali su samo ostaci ovih drevnih objekata, kao i dan danas, kao dokaz da joj nisu mogli ništa.

KAKO DOĆI DO LJUTICE

Ako želite da posjetite ovu prkosnu rječicu, bogatu vodom, onda pođite ili na splavarenje u okviru kojeg je Ljutica nezaobilazna stanica ili krenite magistralnim putem prema mostu na Tari i na nekih 500 m prije mosta stoji info tabla kao jedina informacija za vozače da ova rijeka postoji i da je tu negdje. Od te table do Ljutice vam treba pješaka 15-tak minuta kozjom stazom niz veliku strminu, koja bi mogla da bude adekvatnije uređena i obilježena, kako bi bila pristupačnija i vidljivija za što veći broj turista. Ovakve skrivene a raskošne predjele Crna Gora krije pomalo sebično, možda da bi ih i sačuvala od istih tih ljudi, koji često žele da ovakve ljepotice ukrote, oskrnave, iskoriste. U nekim slučajevima čovjek pobjedi prirodu, ali u slučaju Ljutice sumnjam da je ljudski napor i intelekt dovoljno jak i istrajan da ovu prkosnicu obuzda. Nije ona tek onako dobila ime. Nije ona Dobrica, no Ljutica. I neka i ostane takva.

TEKST I FOTOGRAFIJA: VASO KNEŽEVIĆ