Od momenta kada je nastupila ekonomska kriza (a nastupila je toliko davno da joj više ne mogu sagledati ni početak ni kraj) često sam bila u prilici da čujem jednu rečenicu, izrečenu iz usta onih koji krizu tek naslućuju, ali još uvijek ne osjećaju.

Bez obzira što je to: „Dok ja ogladnim, mnogi će pomrijeti od gladi“ govoreno u različitim okolnostima i sa različitom konotacijom, ledeni zadah ovih riječi uvijek bi me istom snagom zapahnuo i ledio krv u žilama.

Krv mi se ledila pred saznanjem da nam prijeti jedna druga kriza, neuporedivo veća, opasnija i pogubnija od ekonomske. Sa ekonomskim krizama se ovaj narod vijekovima borio i uvijek nekako izborio.

Međutim, kriza morala, kriza kolektivnog duha, kriza zajedništva, kriza ljubavi…nešto je sasvim novo, ovom narodu i ovom podneblju nesvojstveno. Otkad smo to počeli da ličnu sreću mjerimo dubinom tuđeg pada, a utjehu da nalazimo u tuđoj nemaštini i nesreći?

Šta je bilo sa onom čistom dušom slovenskom koja je svojom spremnošću na lično odricanje zarad opšteg dobra rušila sve prepreke i odolijevala svim krizama?

Možda sam i ja jedna od onih koji krizu više naslućuju nego što osjećaju, ali uprkos svim krizama, javno kažem: „Ako svi oko mene ogladne, želim da s njima i ja gladujem“, ili možda još bolje: „Dok ja ne ogladnim, neće gladovati ni moj poznanik, ni moj komšija, ni moj prijatelj, ni moj brat“.

Prof.Snežana Grujičić