Vladimir Jovović, dijete Sutjeske, odlučio je da se vrati u matični klub nakon što nije našao za njega adekvatan inostrani angažman. Nakon četiri godine u Jablonecu, standardni crnogorski reprezentativac se u takvoj situaciji odlučio da neko vrijeme provede kod kuće, među svojima.

Za vrijeme trajanja ugovora, Jovović će novac koji bude primao od kluba, minimum po pravilima službe, donirati omladinskoj školi. Neće uzimati premije prema pravilnicima, niti novac koji klubu sljeduje ukoliko bude igrao za seniorsku reprezentaciju Crne Gore u narednom periodu, saznaje MeridianSport.

Tako je Jovović odlučio da pokaže svima da se u Sutjesku vratio da bi namirio dušu, ne i novčanik. Njegov gest nije samo vrijedan za njegovu ličnu promociju i miran san, nego i kao putokaz djeci koja dolaze da je vrlo bitno da kad negdje odeš, imaš gdje i da se vratiš. Da se osjećaš dobro u svojoj komfornoj zoni, što Nikšić i Sutjeska za Jovovića jesu. Iako je mogao da bira klub u državi, regionu, igra za novac koji nije mali, odabrao je da posluša srce i da ostavi trag.

Iz njega je izašao lokalpatriotski krik, specifičan za Nikšićane. Nikšić su vazda bili ljudi, veliki, moćni, emotivni, srčani, spremni za sve, voliš ih, ne voliš, nema sredine. Nikšićani i Nikšićanke, danas su po svijetu đe god da upreš prstom, ali Nikšić ostaje kao početak puta, ne rijetko i poželjan kraj. Nikšić nosiš u sebi, ali i nosiš Nikšić sa sobom, pa se nasloniš na Ljuba, Vita, Miladina, od danas i Vladimira, Vlada, po potrebi.

Nikšić te povezao sa prvim vazduhom koji se udahnuo, onom prvom ladnom vodom sa Vidrovana, Nikšić ti napuni nozdrve mirisima lipe, pa u svakom sledećem gradu na koji naletiš tražiš i šetalište i Trebjesu i Stadion malih sportova, Krupac i Slano i korzo. Nikšić su i sva ona Vladimirova dvorišta i livade na kojima je gurao loptu, pomoćni teren, Stadion kraj Bistrice.

Ta specifična kombinacija plavog neba, zelene trave, onog vjetra koji pirka i u avgustu, naroda na tribinama koji te voli kad si dobar, ali zna i da se naljuti kad nijesi, vraća te na mjesto gdje si počeo i gdje osjećaš da pripadaš. Tamo je lijepo i kad ti čitav stadion skandira ime, tamo je lijepo i kad ti ne ide pa ti skandiraju funkcije članova familije. Naši smo, pa sve može. Kad gurate svoje snove, jurite svoje ideale, prije ili poslije dolazi sve na svoje, a za Vladimira, Vlada Jovovića, to je danas opet i samo Sutjeska.

Sutjeska je prva na tabeli, ima dobru ekipu, dobrog trenera, pa ako i kad se završi poštovanje epidemioloških mjera zbog korona virusa, vrijeme je da opet dokaže da ima i fudbalsku publiku, da se opet dolazi na stadion iz pravih namjera, da se podrže svoji i da se aplaudira drugima, ako zasluže. Fudbalski klub nije pravi i ne postoji bez punih tribina, a Vladimir vam je dao jak razlog da budete na njima prvom sledećom prilikom koja se ukaže.