Imao je četiri godine kada je rođena prva zajednička država Srba, Hrvata i Slovenaca, a preminuo je 1990. pred sam raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Postao je zaštitno lice države i samoupravnog socijalizma, a najviše simbol ideja i ideala radnog naroda.

On je Alija Sirotanović, rudar koji je ostao urezan ne samo u istoriju i kolektivno sećanje svih „naroda i narodnosti”, već i u jugoslovenski novac, piše BBC na srpskom.

„Djed je bio divan, glavno mu je bilo poštenje, tako me je učio. Toliko je bio pošten, da mi je to nekad išlo na živce, cio svijet nepošten, on sve pošteno”, kaže za BBC na srpskom njegova unuka Mubera Salihović.

Danas, prema tome da li vam je njegovo ime poznato, gotovo da se može odrediti da li ste rođeni prije ili poslije rata u kom se rasparčala Alijina zemlja.

U priči o Aliji Sirotanoviću istoričar Milivoj Bešlin čita i priču o samoupravnom socijalizmu, njegovom usponu i sudbini.

„Ovaj skrupulozni i vrijedni rudar, uprkos svojim uspjesima, život je završio u skromnoj sobici i srećom prije raspada države u koju je vjerovao. On je na neki način i simbol jugoslovenskog socijalizma koji je izgubio bitku sa nacionalizmima i kapitalizmom”, kaže Bešlin za BBC na srpskom.

Ko je bio najpoznatiji jugoslovenski rudar

„Oči plave, tople, pitome. Lice crnpurasto, zborano, a ipak mladoliko, svježe”, tako je novinar opisao tada 61-godišnjeg Aliju u reportaži iz njegovog rodnog sela Trtorići.

U tekstu koji je 1975. za TV Novosti pisao Ninoslav Milenković, a sačuvao Jugopapir, unuka Mubera se pominje kao „djevojče u šalvarama” koju su od milošte zvali Zlata.

Tada je još nosila porodično prezime Sirotanović.

Simbolika prezimena će obilježiti čitav život njenog djede.

Rođen je 1914. godine u brdovitom kraju centralne Bosne.

Mjesto Breza i istoimeni rudnik su u blizini Sarajeva, u srcu ne samo BiH, već i cijele Jugoslavije.

Alija je cio život proveo u rudniku, gdje je i zaradio i penziju.

Tu će napraviti i najveći poduhvat, koji će mu donijeti slavu i zauvijek odrediti životni put.

U jeku sukoba između Josipa Broza i ruskog vođe Josifa Staljina, godinu dana poslije rezolucije Informbiroa, 24. jula 1949, Sirotanović i još osam rudara su u jednoj smjeni u rudniku Breza iskopali su 152 tone mrkog uglja, oborivši tadašnji svjetski rekord koji su postavili Sovjeti.

Oborio svjetski rekord

Sirotanovićeva ideja je bila da se proba sa obaranjem svjetskog rekorda, pisali su tada jugoslovenski dnevnici.

„Mi to možemo izvesti”, tiho je rekao Šaban Jusić, tada mladi rudar u Brezi, kad je čuo Alijin predlog.

Ostali brigadisti su se usaglasili, pa je Alija izložio ideju i na partijskom sastanku.

Za dan obaranja rekorda određen je 24. jul, u čast godišnjice Petog kongresa Komunističke partije Jugoslavije, javila je tada državna agencija Tanjug.

„Još jedna velika pobjeda naših rudara – Alija Sirotanović tukao prvi rekord Stahanova”, objavio je dnevnik Politika.

Aleksej Stahanov držao je od 1935. svjetski rekord sa iskopane 102 tone uglja.

Tim poduhvatom otpočelo je međusobno i uzastopno obaranje rekorda u privredi socijalističkih zemalja.

Krajem četrdesetih, Jugoslavija je, kao zemlja izbačena iz Informbiroa, bila u vrlo nezavidnoj situaciji, a na granicama se zveckalo oružjem.

Zato je Sirotanovićev poduhvat imao i veliku simboličnu važnost.

Novinarka lista Danas Safeta Biševac u tekstu o Aliji Sirotanoviću duhovito pravi paralelu između Stahanova i njega.

„Da se još neki Amerikanac umiješao u ovo takmičenje, bilo bi kao u nekada popularnim vicevima: `našli se Rus, Amerikanac i Jugosloven i naš pobijedio`”, piše Biševac.

Uviđa još neke podudarnosti.

„Poslala je partija Alekseja Stahanova na školovanje, završio fakultet, postao direktor i poslanik Vrhovnog sovjeta SSSR.

„Posljednje godine proveo u psihijatrijskoj bolnici i umro 1977. godine, a raspala se i njegova država”, dodaje ona.

Stahanovizam radnički ili propagandni pokret

Aleksej Stahanov je nakon podviga osvanuo na naslovnoj strani američkog magazina Tajm i smatra se začetnikom stahanovizma, radničkog pokreta koji se odlikovao takmičarskim podvizima i uzastopnom obaranju rekorda u proizvodnji i gradnji.

Među najpoznatijim stahanovcima nalaze se traktoristkinja Paša Angelina, tekstilne radnice i sestre Jevdokija i Marija Vinogradov i drugi.

Stahanovizam je kasnije kritikovan kao propagandni pokret, ali se mnoge savremene stimulacije, poput institucije „radnika mjeseca” smatraju neostahanovizmom.

Kako je izgledalo obaranje rekorda
Veče prije toga, Alija Sirotanović sjdio je sa kolegama u rudarskom restoranu.

Izračunali da je potrebno da izbace iz rudarske jame više od 200 kolica da bi prestigli rekord.

Konačan rezultat na kraju smjene bio je 253 kolica, ili – 152 tone.

„Drugovi, ja sam se na partijskom sastanku obavezao da ću premašiti prvi rekord Stahanova i dati 200 kolica. Dao sam 253 kolica. Nisam to učinio sam, već zajedno sa mojim brigadistima,”, izjavio je Alija na svečanom mitingu.

Normu su prebacili sa 251 odsto.

Legenda socijalističkog rada

Usp,eh koji je sa 35 godine postigao Aliju nije promijenio.

Na pitanje novinara 1975. kako je bilo nekad 16 sati provoditi u jami odgovorio je da „njemu nije bilo ništa”.

„Meni je bilo važno samo da što više tona uglja izbacim, da što više od sebe dam. Kažete – ugalj je grijao, davao struju, pokretao lokomotive… Ne znam ja… Ja sam samo znao da radim za petogodišnji plan, za… za… za nešto lijepo”, rekao je tad.

Sirotanović je nagrađen Ordenom junaka socijalističkog rada, uvedenom po uzoru na sovjetski orden Heroj socijalističkog rada.

U godinama koje su uslijedile, Alija Sirotanović ušao je u legendu.

A potom su se, čini se, legende samo širile.

‘Kada bih imao veću lopatu’
Navodno je predsjednik SFRJ Josip Broz Tito pitao Sirotanovića da li mu nešto treba i kako može da se nagradi njegov trud.

Alija je, pisalo se, rekao da bi posao išao brže „kada bi imao veću lopatu”, te je Tito naložio da se ona i napravi.

Druga legenda, pak, kaže da je sam sebi iskovao tu veću lopatu za potrebe obaranja rekorda.

Legenda ili istina, mnogi rudari i danas „veću” lopatu zovu „sirotanka” ili češće „sirotanovićka”, a ponegdje i „titovka”.

Upitno je koliko je Alija Sirotanović uopšte koristio lopatu, jer dokumentacija, potomci i fotografije potvrđuju da je radio na pneumatskoj bušilici.

Na jednom prijemu kod Tita, na pitanje da li mu šta treba, Alija je navodno odgovorio:

„Nije moje da tražim, druže Tito, jer ja sam rudar, ali ne pitam za sebe. Kad bi se moglo dovući malo struje u ono moje selo Trtoriće”.

I prema pričama, struja je stigla u Trtoriće i prije nego što se Alija vratio kući.

Kada je Tito htio Aliji da pokloni automobil, koji god želi, ovaj je skromno odabrao još jednu jugoslovensku socijalističku legendu – fiću.

„Fiću smo dobili i ja sam mog djeds vozala u njemu. Uzeo namjerno to auto, nije htio drugo, jer smo živjeli u selu, a fića može i po makadamu”, priča unuka Mubera.

„Ponosna sam na njega, jer je toliko bio skroman, a iskreno ne znam da li bih bila toliko skromna kao on. Davali mu stanove, vile u Beogradu, on je odbijao. I dan-danas Srbija ga više poštuje, nego naša država”, kaže Alijina unuka, Mubera.

Od države je dobio stan u Brezi 1984. koji će Mubera naslijediti.

Njen otac, Alijin sin, preminuo je u 21. godini od leukemije, a i njegova braća i sestre su rano umirali.

Kad je 1980-ih Sirotanović dobio nagradu AVNOJ-a sa kojom je stigla i nacionalna penzija, kaže Mubera, svi su mu čestitali u Beogradu.

„Nije mogao proći, da ga neko nije zaustavio. Kad smo došli u Brezu niko mu nije ruku pružio, da mu čestita, najmanje je bio važan u Brezi i Bosni i Hercegovini”, ističe Mubera.

U to vrijeme, Sirotanović je oslikan na novčanici od 20.000 dinara iz 1987. godine, a prikazan je sa svojim rudarskim šljemom.

Novčanica je povučena samo tri godine kasnije, u monetarnoj reformi poslednjeg premijera Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Ante Markovića.

„To je bio pokušaj oživljavanja radničkog nadahnuća. Može se reći da je ta novčanica bila čak izvjesna smrtovnica jugoslovenskom socijalističkom samoupravljanju”, smatra istoričar Milivoj Bešlin.

Ideja je bila da se istaknu svijetli primjeri „malog čovjeka” i radničke klase, iako se usljed ekonomske krize i rastućeg nacionalizma raspad zemlje već naslućivao.

„Dakle, trebalo je poslati i na ovaj način poruku ne samo jedinstva države, već i oživjeti nekadašnji entuzijazam i idealizam na kome je temeljen koncept jugoslovenskog samoupravnog socijalizma”, objašnjava Bešlin.

Nije slučajno da je dvije godine ranije i Tito stavljen na novčanicu, podsjeća on.

„I simbolički se htjelo stati na put procesima dezintegracije države i delegitimizacije njene vladajuće ideološke paradigme. Ali za sve to je bilo kasno”, navodi istoričar.

Pet godina poslije pojavljivanja slike najpoznatijeg rudara na novčanici, 1992. Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina proglasile su nazavisnost, a započeo je krvavi rat na području Balkana.

‘Ne dao Bog da je doživio rat’

Godine 1989. već se slutio raspad Jugoslavije, ali većina njenih stanovnika nije mogla ni da zamisli krvoproliće koje je uslijedilo.

„Nismo mi mogli naslutiti da će biti rata, ali mi je (djed) govorio `ajoj, ovo nešto nije dobro`. Pitam ga zašto, on kaže `da li ovi neki ljudi hoće da razvale Jugoslaviju`, a ja naivna kažem `ne, ne, djedo, Jugoslavija postoji`”, kaže Mubera.

Čak i kad se 1991. zaratilo u Hrvatskoj, nadala se da se sukobi neće proširiti.

„Ni tad nisam vjerovala da će to u nas doći. Djed je bio veliki komunista, bio kod Tita toliko puta… Imao je puno drugova Srba, Hrvata i sjećam se da je govorio da `neće biti dobro, Tito je držao bratstvo i jedinstvo, meni se čini da će se sad razvaliti`, samo mi je to rekao”, prepričava unuka.

„Ne dao Bog da je doživio taj rat”.

Prema podacima Demografske službe Tužilaštva Haškog tribunala, tokom rata u Bosni poginulo je oko 105.000 ljudi.

‘Kad imaš ideale, ništa drugo ti ne treba’. Alija nije imao ništa. Imao je samo ideale. Mi imamo sve osim ideala”, kaže Nele Karajlić, pjevač grupe Zabranjeno pušenje, za BBC na srpskom.

Ovaj tada sarajevski bend snimio je 1987. godine pesmu o najpoznatijem jugoslovenskom rudaru – Srce, ruke i lopata.

„Kad imaš ideale, ništa drugo ti ne treba. Kad nemaš ideale, sve što imaš je besmisleno”, dodaje Karajlić u pisanom odgovoru.

Kako se danas sjećamo?

Više od 70 godina poslije velikog uspjeha, Sirotanovića se sjećaju mahom oni rođeni u doba zajedničke države, ali najviše, rudari.

„Uglavnom ga se sjetimo kada imamo više posla ili kada ima baš mnogo da se lopata. Mislim da mlađi uglavnom ne znaju za njega, a ni šta znači biti udarnik”, kaže Darko Vlajković, 35-godišnji rudar u Kolubari.

U socijalističkoj Jugoslaviji udarnikom su nazivani najproduktivniji radnici, koji bi se više zalagali na poslu i prebacivali normu.

„Dedo je zauvek zaboravljen”, kaže Sirotanovićeva unuka.

Zaboravljen je, jer pripada nekom drugom vremenu.

Sirotanović je komunistički sahranjen, uz „limenu glazbu”, opisuje njegova unuka.

„Kad sam poslije rata (1995) tražila da se obilježi njegov grob, načelnici u opštini su tražili da mu se klanja dženaza, ja to nisam htjela. Moj ded je bio ateista i ja sam njemu sagradila jedan fin spomenik”, kaže Mubera.

Na godišnjicu smrti, pored porodice, rudari iz Breze obavezno mu odaju počast i polože cvijeće na grob.

Bista Alije Sirotanovića dočekuje rudare ispred upravne zgrade Breze.