USPON I PAD PLJEVLJAKA HADZI-BEĆIRA DZANKOVIĆA

    3 godine pre 4786 pregleda Izvor: PV Informer

Vrata od ‘kahve’ se širom otvoriše. Svijetlo dana skoro oslijepi musafire i oni, tek poslije nekog vakta na njima prepoznaše lice kršnog mladića, ponosa i dike pljevaljske čaršije Hadzi-Bećira. On prodje i sjede za sto u pročelju. Svi, čim je ušao, primjetiše da mu iz dzepića na lijevoj strani malenog dzamadana, umjesto maramice viri jagnjeća plećka. I svi se začudiše, jer ovaj mladić bijaše poznat kao uljudan i ‘po svakom tabijatu’, kako je i priličilo svršenom djaku visokih škola u carskom Stambolu i časnoj Meki i visokom sudskom činovniku u hučumetu. Započe uobičajen oskudan razgovor, a neko radoznalo upita Hadzi-Bećira šta piše u plećki iz njegovog dzamadana. “Ovdje piše da se dobro zna dokle će ova vlast“, našali se on. Drugi odćutaše, a priča se ubrzo prebaci na uobičajene varoške teme. Hadzi-Bećir još nije ni kahvu popio, ni popušio cigaru duhana kad je ono što je rekao stiglo tamo gdje treba. Sjutradan, umjesto na službu, on je dospio u hapsanu i bi mu oduzeta služba i sve prinadležnosti.

Ostade tako Hadzi-Bećir samo sa onim što mu niko osim Boga nije mogao oduzeti: sa svojim imenom, svojom naukom i povrh svega sa svojom dušom. A imao je Hadzi-Bećir dušu, kao malo ko drugi. Moglo mu se desiti da krivo sjedne ali i tada pravo govorio. Na sudovima je štitio sirotinju i krivo optužene, mnoge je ‘skinuo’ sa vješala, a da za to nije tražio nikakve plate niti je htio uzeti ikakva peškeša. Znalo se da mnogi nikada neće zaboraviti bijelu maramicu kojom je Hadzi-Bećir brisao čelo na prozoru sudnice što je bio znak da je uspio da odbrani nevoljnika. Medjutim, i pored svega on je dobro znao da drži do sebe i da zadrži sve ono što je i priličilo učenom čovjeku koji je malo na konju, a više svojim tabanima otišao do Ćabe i vratio se, sve onako kako vjera nalaže. Ali zbog jedne rijeći Hadzi-Bećir ostade bez svog parčeta hljeba i ne samo on već i njegova hanuma i sitna dječica. No, znao je on dobro nauku po kojoj ljudi treba glavu da priklanjaju samo pred Bogom, a da pred ljudima treba ispravljati kako bi im gledali pravo u oči.

I tako Hadzi-Bećir sačuva svoj ponos i svoju dušu i nastavi u tajnosti da pomaže onima kojima je trebala pomoć, pišući im žalbe i prestavke vlastima koje se nisu mogle ničim pobiti, jer nije bilo nikoga ko bi imao načina i pameti da ‘ispravi’ njegov rukopis.

Hadzi-Bećir je bio i jedan od rijetkih ljudi svog vremena u Pljevaljskoj čarsiji koji je dobro poznavao i arapsko i crkvenoslovensko pismo. To, i ne samo to, dovelo ga je jedne godine u odaje manastira “Svete Trojice“ gdje je skoro cijelo ljeto prevodio razna dokumenta sa tada zvaničnog arapskog pisma na crkvenoslovenski jezik. Priča njegovih sadašnjih potomaka kaže, da je te godine uoči Bajrama, pred kuću Hadzi-Bećira djak iz Svetotroičkog manastira doveo konja natovarenog mrsom, mesom, i medom, i da je on, nakon dugog nećkanja, samo rekao: “Strah me od Allaha da ovo nije mnogo!“

Strah Hadzi-Bećira bio je samo iskaz njegovog poštovanja prema onima koji se samo drugačije mole zajedničkom Tvorcu, a nekad će neko potvrditi da je u stvari dar bio mali u odnosu na ono sta je on uradio tog ljeta u manastirskoj biblioteci. I jos jedan dar je, nakon nekoliko decenija stigao sa istog mjesta. Onog dana kada je Hadzi-Bećir ispustio dušu, iz manastira je stigla velika tepsija ‘demirlija’ puna najljepših poslastica, da se svi počaste za njegovu dušu. I na kraju, neka i ova priča bude za rahmet duše Hadzi-Bećira Dzankovića i za zahvalnost i njegovim potomcima koji sa ponosom pričaju o njemu…

Autor :Rajko Palibrk, iz knjige „Jutarnja priča“