Biblioterapija ili terapija knjigom stara je disciplina koju su primjenjivale mnoge civilizacije, još od drevnih Egipćana koji su prepisivali riječi kao lijekove ili starih Grka koji su u tragediji, dramskoj vrsti, vidjeli priliku za emocionalno pročišćenje zajednice.

Bilo da je riječ o kolektivnim bilo o individualnim oblicima liječenja, do riječi se držalo i uviđala se njena moć u pokretanju čovjekovog duha. Biblioterapija je tako hiljadama godina bila dio društvenog rituala i o njoj se nije govorilo kao o posebnoj disciplini.

Biblioterapija je tek u 19. vijeku počela samostalno da se razvija kao pomoćna disciplina u psihoterapiji, kad se pokazalo da medicinski tretmani u liječenju psihičkih bolesti nisu dovoljni za konačno izliječenje. Nakon niza sprovedenih programa moglo se zaključiti da se ozdravljenje može podstaći riječima drugog čovjeka, uobličenima u formu pjesme ili priče koju čovjekov duh prepoznaje u onim dijelovima bića koji su ostali zdravi i životni uprkos proživljenoj traumi, kaže književnica Ivana Bašić, a prenosi Ordinacija.

Biblioterapija i poetska terapija imaju široku primjenu u radu s ljudima svih uzrasta, a primjenjuju se za održavanje i jačanje mentalnog zdravlja i kao pomoć u rješavanju različitih zdravstvenih problema. Biblioterapijski razgovor otkriva pojedinačna značenja koja svaki pojedinac unosi u komunikaciju s tekstom na temelju svog životnog i čitateljskog iskustva, a identifikacijom s likovima ili situacijama spoznaje sebe i doživljava oslobađanje emocija.

Druženje s ljudima blagotvorno je samo po sebi, a kada je druženje uz knjige, nema bolje terapije. I zato preporuka: odaberite svoju (biblio)terapiju, uzimajte je bez prekida – uspješnost garantovana, a nuspojava nema, navodi savjetnica iz biblioteke mr. sc. Alka Stropnik.