Više od godinu jedna od glavnih tema u Crnoj Gori, ali i čitavom svijetu je korona virus koji nam je promijenio život iz korijena. Iz kuće ne izlazimo bez maski, sa ljudima smo na distanci. Nekada često viđana slika na crnogorksim ulicama zagljaj poznanika uz tapkanje po leđima uz šaljive opaske, zamijenjeno je dodirom šake o šaku. Jedna od najčešće izgovaranih rečenica “distanca od dva metra” imala je efekat.

Otuđeni, osamljeni sa distance brojimo žrtve, notiramo novozaražene, obradujemo se svakom oporavljenom pacijentu. Iznova se nadamo boljoj statistici, popuštanju mjera. Vrteći se tako u krug korona virusa, došli smo u poziciju mentalne zbunjenosti. Život sa koronom smo prihavili, ali šta poslije korone? Najveći izazov osim ekonomskog očigledno će biti i mentalni oporavak stanovništva.

Pozicija mentalne zbunjenosti

Sagovornici DN saglasni su u ocjeni da za koronu nismo bili spremni. Ni mi, ali ni čitav svijet. Bez prethodnog iskustva, sa dosta nepoznanica o samom virusu, mnoštva oprečnih informacija, usput vjerujući da je to daleko od nas i da se samo drugima dešava, još više smo bili zatečeni i pod jakim stresom. Sve to nas je dovelo do unutrašnje napetosti i neprijatnih emocija, smatra psiholog Radiša Šćekić.

Takva „pozicija“ mentalne zbunjenosti, u produženom trajanju, objašnjava, veoma utiče na naše mentalno zdravlje.

“Tako da će najveće posledice biti po naše mentalno zdravlje, što će se reflektovati i na druge sfere našeg života.To je vidljivo u interpersonalnim odnosima, promjenom obrazaca ponašanja, velikom društvenom i ličnom distancom, osujećene su potrebe čovjeka kao društvenog bića. Sve to izaziva određene frustracije sa kojima se teško nositi i prouzrokuje posledice po naše mentalno zdravlje”, kaže Šćekić.

Osjećanje bespomoćnosti, dodaje, sada je srećom manje izraženo pojavom vakcina, zatim ocijalna izolacija i distanca, samoća, promjena navika, pomenuta zbunjenost, strah za svoje zdravlje i svoje porodice, uticalo je na razvoj asocijalnosti, paničnih poremećaja, anksioznosti, depresije, raznih psihosomatskih oboljenja…

“Značaju mentalnog zdravlja ni do sada nije poklanjana velika pažnja i vjerujem da je krajnje vrijeme , a na osnovu zbivanja i velika potreba da se ozbiljnije bavimo sa tim. Nadležne institucije i država prije svega”, poručuje Šćekić. 

Pojačan strah i stres

I sociolog Andrija Đukanović saglasan je da korona osim ekonomije “gađa” i psihu ljudi. Uobičajeni način života je, kaže bio zaustavljen, ljudi su postali uplašeni prvo za svoj život, a onda i za ekonomski opstanak.

“To je svakako uticalo na psihu i na intezitet stresa kod svakog pijedinca. Atmosfera neizvjesnosti i vanrednosti učinila je da se ljudi počnu osjecati nesigurno. Poslije korone trebalo bi da se radi i na psihološkom oporavku stanovništva, posebno sa onima koji su najsnažnije pogođeni. To su oni koji su ostali bez posla, koji su izgubili svoje biznise… To je osnovni uzrok psihičkih poremećaja. Sve ostalo će se brzo sanirati”, ocjenjuje Đukanović.

Korona „udarila“ i na porodicu

Oba sagovornika DN upozoravaju i na mnoga istraživanja koja pokazuju da je period korona krize doveo i do povećanja nasilja u porodici.

“Opet neizbježni ekonomski faktor utiče na to ali i izolacija i prekid svakodnevnog i ustaljenog života. To je sve stvaralo nervozu i dovodilo do nasilja. Trebalo bi imati neke statističke podatke o broju razvoda i obimu nasilja u pirodici pa da se izvlače neki zaključci. Svi članovi pirodice počev od starijih pa i mlađih odjednom su morali da se suoče sa novim okolnostima. Mladji članovi morali su da se izoluju od društva, škole, da se odreknu izlazaka. Sve je to stvaralo napetost i odrazavalo se na odnose unutar porodica. U svakom slučaju uticaj korone se osjetio i u porodičnim odnosima”, ocjenjuje Đukanović.

Kao pozitivno, Šćekić ističe to da su porodice provodile više vremena zajedno.

“Bilo je mogućnosti da se bolje upoznaju sa razmišljanjima i potrebama svojih bližnjih. S druge strane, usled intezivnog suživota, isplivali su i određeni problemi, partnerski na primjer, ako su ranije potiskivani ili zanemarivani. Činjenica je da ako ste stalno zajedno, i to u stanu ili malom prostoru, nemoguće je da ne bude sukoba i određenih mimoilaženja. Kad to shvatimo onda možemo lakše rešavati naše razlike. To je teško, jer kada su tu i djeca, svako sa svojim potrebama, nije lako sve uskladiti. Kad na to dodamo strah od bolesti, eventualnog gubitka posla, nemanje sredstava za normalan život, skučenost prostora postaje sve veća i teško bez podrške možemo izaći na kraj s tim”, ocjenjuje Šćekić.

Iako se nada da će sve brzo proći, ocjenjuje da ništa više neće biti isto.

“Koliko vremena nam je trebalo da shvatimo da je kriza, još više će nam trebati da se vratimo u neku ‘normalu’. Priroda čovjekova je adaptibilna, i svaka kriza iznjedri i nešto novo. Usvojili smo neke drugačije obrasce ponašanja, poštovali pravila, osjetili koliko nam je bitna empatija, koja se na početku pojave korone pojačala, pa se po meni opet negdje zagubila. Vjerujem i da se pokazalo koliko smo bitni jedni drugima, ne samo u porodici, nego i šire, da treba da se posvetimo ljudima, da se sjetimo solidarnosti, da ne možemo sami…”, poručuje psiholog.

Sa njim nije saglasan Đukanović, koji vjeruje da korona neće trajno promijeniti naš uobičajeni način funkcionisanja. Kaže, da se Crnogorci brzo adaptiraju na nove situacije.

“Svjedoci smo da se sa popuštanjem mjera mnoge stvari vraćaju na staro. Ljudi su željni druženja, konunikacije i svega onoga što im je korona uskratila. Mi smo takav mentalitet da se brzo adaptiramo na nove situacije. Imamo iskustvo i mnogo težih, ratnih, godina i krize, koje nas je učinilo otpirnim na sve negativne situacije. Mislim da ćemo se brzo vratiti starim običajima i načinu života. Evo samo pogledajmo kako su ugostiteljski objekti puni ljudi. Niko više skoro i da ne misli o koroni. Mada smo i za vrijeme korone često kršili mjere jer nijesmo mogli da se odreknemo starih navika. Dakle, mislim da se polako vraćamo na vrijeme prije izbijanja epidemije”, ocjenjuje on.

Sagovornici DN su, međutim saglasni da država mora razvijati servise i zdravstvene i socijalne zaštite, voditi računa o mentalnom zdravlju stanovništva i zdravim stilovima života.

Osiromašili smo na obrazovnom i kulturnom planu

Psiholog Šćekić upozorava da nas je korona osiromašila i na obrazovnom i kulturnom planu. I pored velikog truda prosvjetnih radnika, kao i roditelja i djece, smatra da se dosta izgubilo.

“Škola je ‘živi organizam’ i da bi realizovala svoju vaspitno-obrazovnu ulogu, potrebna je živa riječ, uz socijalnu interakciju, uženje, verbalnu i veoma značajnu neverbalnu komunikaciju. Potreban je i mali i veliki odmor. To dovodi do posledica, ne koliko smo naučili određeno gradivo. Za savladavanje određenih znanja možemo ‘kasniti’, ali obrazovanje nije limitirajuća kategorija i može se nadnoknaditi”, ocijenio je Šćekić.

Zdrastveni sektor da bude prioritet

Najznačajnija pouka ove zdravstvene krize po Đukanovićevom mišljenju treba da bude da što više ulažemo u zdravstvo.

“Da taj sektor bude prioritet u djelovanju vlasti. Vidjeli smo koliko je značajno imati dobar zdravstveni sistem. Zdravstveni radnici su iznijeli na svoj entuzijazam ovu epidemiju ali čini se da često nijesu imali sve potrebne uslove. Moramo da obnovimo svoje zdravstvene ustanove, da ulažemo u kadar i opremu. Ovakvih epidemija će vjerovatno biti i dalje pa je spreman i kvalitetan zdravstveni sistem neophodan. Nadam se i da će nas korona naučiti većoj solidarnosti i humanosti”, poručuje Đukanović.