Piše: Goran Danilović

Dvije, pet ili deset, uvezane u čvor sa kraljevim trobojkama, na čelu ili po sredini kolone, zvanične državne zastave Crne Gore bile su dio litijskih kolona iz nedjelje u nedjelju.

Krstaš barjaka bilo je mnogo više. Ta činjenica govori mnogo o namjerama, o smislu, o željama onih koji su uporno hodali, ćutali ili pjevali, braneći Svetinje.

Čak i da zvanične državne barjake većina nije odobravala jasna je i gorostasna razlika između onoga kanalisanja ogromnog nezadovoljstva desetina i stotina hiljada ljudi, i ove navodno „komitske“, histerične spontanosti koja je zaista prijeteća, mada se radi o nesrazmjerno manjem broju građana. Sjetimo se ponovo onih rečenica: „nije kriva majka naša Crna Gora“ ili “ nema nama molitve bez njih niti njima Crne Gore bez nas“!

Evidentno je, međutim, da iza nametnutog spontaniteta stoji jasna organizaciona struktura. To su ljudi koji Crnu Goru ne razumiju, mozgovi revolucionarne isključivosti, komandanti nekakvih nacionalističkih straža, ostrašćeni pojedinaci našklapani tuđeg novca, narasli na kolektivnoj nesreći propadanja.

Ni u snu ne može da im se desi da pronesu neku trobojku Petrovića, da pokažu kako njihova Crna Gora poštuje sebe od juče. Bilo koji heraldički ukrašeni bijeli orao nije dobrodošao, kao da žele Crnu Goru iščupanu iz svakog korijena, Crnu Goru bez svoje tradicionalne nošnje, bez kape, bez glave i istorijske slave. Upaljeni mozgovi „skrivenih organizatora“ izdali su naredbu kojom se rastače svaka svojština, sahranjuju sve sličnosti, bratstvo i sestrinstvo među jednorodnim narodom. Komandant nad komandantima ludila je ona ista nezasita guzica izmaknuta u hladovinu obećane šume, onaj isti „državnik“ koji je obećane države i zastave mijenjao kao čarape, onaj koji se kleo na različitim Ustavima, priučeni čuvar istorije, crnogorske posebnosti i državnosti, Evropljanin s kineskim poimanjem demokratije, zaljubljenik u okultizam, u emiratsku hijerarhiju, dahlanovac, šinavatrista, statisovac, neo-liberalni komunista, potonji gospodar i vazdašnji poslužitelj tuđih politika. U sticanje svog ličnog imanja krenuo je sa zastavom Nemanjića, a u odbranu nagomilanog sa Rankovom barjaktarskom zaostavštinom i Draginjinim neimanjem mjere, ukusa i političkog stida.

Bez obzira na opšte posledice Đukanović je namjeran da istraje, da razvrgne Crnu Goru, da trajno udomi zlokobnu laž kako su Crnogorci s referendumskim „da“ posebna vrsta, nadljudi, Ariejvaci, kojima se samo omaklo da dijele istu krv, zemlju i vazduh sa ostatkom Crne Gore.

Trebaće nam mitska snaga i mudrost koju su imali samo odabrani u nas da pobijedimo to ludilo nove naručene šizme satkane od tako jadne i prozaične namjere, jednog ogoljelog i surovog vladanja svim i svačim izuzev sobom.

Šta bi tek bilo da trenutna većina beskompromisno koristi svoju političku moć, da vlada onako okrutno kao on do juče, kao da ona druga polovina Crne Gore ne postoji? Šta bi tek bilo da je i s ove strane kakav nezasiti rogonja i guzonja koji demokratiju podvodi u vlastiti bordel unaprijed plaćenog?

Nadajmo se u razum i u Boga da tako nešto nikada nećemo saznati.