Samo što spustih glavu na jastuk, kad eto Sokrata.

„Spavaš Čikiću?“

„Ne spavam“ , odgovorih, a on ljutito nastavi:

„Palestina gori. Najveći koncentracioni logor na svijetu zvani Gaza se svakog trenutka bombarduje najsavremenijim raketama nezamislive razorne moći, završna faza višedecenijskog etničkog čišćenja, a ti u krevetu. Ustani i javno osudi lažne bogove današnjice,  pa makar i ti morao ispiti čašu otrova. Biološka smrt u krevetu je upitna. Čega se bojiš, lažnih bogova, koji su sami sebe proglasili vjerskim i političkim centrima moći. Čast izuzetcima, sve vjerujući, a u dušama beskrupulozni pokvarenjaci. Razmišljaju na koji način sa jednim metkom pobiti što više ljudi u ime lažnih bogova koje su oblikovali prema vlastitoj svijesti i savjesti. Vidiš li da nema nikakve razlike između atinskih građana i poštovanog naroda, iako je proteklo preko 2500 godina“.

Na tren zastade, te iskoristih priliku da ga upitam šta ja tu mogu učiniti, a on nastavi:

„Spasi vlastitu dušu. Ne budi amorfna masa. Javno osudi fašizam i nacionalizam i sasvim dovoljno. Ne dozvoli da neko manipuliše tobom u vremenu lažne demokratije. Javno govori istinu. Zar i mene jezik nije doveo do čaše otrova. Da te podsjetim na Diogena kada je prebirao po kostima jednog potlačenog atinskog građanina i tražio razliku između njih i kostiju oca velikog Aleksandra Makedonskog. U tom momentu, naišao je Aleksandar i upitao ga šta to radi, a on mu odgovori da iako se danima trudi da pronađe razliku između kostiju koje upravo posmatra i kostiju njegovog oca nema nikakve razlike.“

Kod nas odavno nema građanina, zato vas molim, poštovani narode, nemojte mi čestitati Bajram. U pravu je Sokrat, nema više praznika u monoteističkim religijama. Davno smo ih svojim ne/činjenjem sahranili. Umjesto Bajramske čestitke javno vrisnite:

Smrt fašizmu, sloboda građaninu!

Piše: Ibrahim ČIKIĆ