U samom srcu Bosne i Hercegovine, nadomak Konjica, nalazi se Titov bunker – jedna od najstrože čuvanih tajni ondašnje Jugoslavije.
Predio u industrijskoj zoni gradića na Neretvi, okružen visokim planinama ni po čemu ne odaje da se nekoliko stotina metara pod zemljom nalazi pravi lavirint od preko 100 prostorija.
Upravo je konfiguracija terena odigrala ključnu ulogu u odabiru lokacije za ovo mjesto, šifrovanog imena „Istanbul“. Da je riječ o dobro čuvanoj tajni govori i činjenica da se čak ni danas tačna lokacija bunkera ne može naći na Google mapama, jer će vas navigacija odvesti do obližnje fabrike „Igman“.
Do 1992. godine JNA je upravljala objektom, a nakon njenog povlačenja upravu preuzima Ministarstvo odbrane BiH. Tek 2011. godine bunker postaje muzej, a od 2014. je proglašen i nacionalnim spomenikom.
Interesantno je da je vojska tokom povlačenja svu dokumentaciju premjestila u Beograd, pa nijedna informacija o načinu izgradnje ili eventualnim Titovim posjetama ni danas nije poznata. Ti podaci ostaće misterija bar narednih 20 godina, kada zvanično istekne period tajnosti.
Izgradnja ovog futurističkog zdanja počela je u martu, davne 1953. godine i trajala je do septembra 1979, a koštala je nevjerovatnih 4.6 milijardi američkih dolara – što ovaj objekat čini trećom najskupljom investicijom bivše Jugoslavije (odmah poslije podzemnog aerodroma u Bihaću i vojne luke Lora u Splitu).
Bunker površine 6.500 m2 i dubine 280 m čini 12 blokova namijenjenih kao sklonište za 350 ljudi koji bi ovdje bili smješteni na šest mjeseci u slučaju nuklearnog napada. Od tih 350 ljudi, 50 bi činio politički vrh Jugoslavije, a ostatak je bio rezervisan za vojsku i osoblje.
Izgrađen je u obliku potkovice, a svaka prostorija imala je svoju funkciju – zona dekontaminacije, bolnica, konferencijske sale, sobe za vojnike, toaleti, trpezarije, teleprinterske sobe, blok za čuvanje pitke i tehničke vode… Ipak, najvažnija tri bloka nalaze se u sredini potkovice – Titov blok, prostorija sa klimama i prostorija sa cisternama nafte.
Titov blok čini nekoliko prostorija, među kojima su kancelarija za sekretara, čekaonica za prijem, Titov kabinet, spavaća soba, soba namijenjena prvoj dami, Jovanki Broz, druga predviđena za Titovog najbližeg saradnika, Džemala Bijedića, toaleti, sobe za ostale visoko pozicionirane zvaničnike Jugoslavije, prostorija za špijunažu… Ovaj blok bi, potpuno očekivano, u slučaju nuklearnog napada posljednji „zakazao“.
Za snabdijevanje pitkom vodom izgrađen je bazen zapremine 170 kubika, koji se napaja sa nepoznatog izvora, dok je tehnička voda bila sprovedena direktno sa Neretve. Da je riječ o objektu ispred svog vremena potvrđuje i postojanje protivpožarnih senzora u bloku sa naftnim cisternama, električni prekidači, klima uređaji, agregati, pvc stolarija, kablovska televizija… Sve počiva na 21 različitom sistemu, od kojih svaki ima rezervni, u slučaju da jedan zakaže.
Prema riječima vodiča i dan-danas sve funkcioniše besprekorno, a objekat je potpuno autentičan. Osvjetljava ga čak 6.000 neonki, a klime rade 24 časa, pa mjesečni računi samo za električnu energiju iznose između osam i devet hiljada konvertibilnih maraka. Trenutno bunker struju dobija iz Konjica, ali u slučaju eventualnog atomskog napada agregati bi preuzeli snabdijevanje električnom energijom.
Pod velom misterije ostaju i eventualne Titove posjete objektu. Ono što se zvanično zna jeste da je Tito 1953. godine otvorio fabriku „Igman“ koja se nalazi svega 200 metara dalje od ulaza u bunker, a 1957. ponovo dolazi u Konjic na otvaranje Doma kulture. Da li je ove povode iskoristio i za posjetu bunkeru ostaje tajna. Za postojanje objekta tada su znali samo Tito, predsjednik Vlade i četiri generala.
Sudbina ovog nevjerovatnog zdanja bila bi tragična, da nije bilo dvojice Konjičana. Naime, tokom povlačenja pripadnika JNA 1992. godine planirano je i uništenje svih dokaza, pa i samog bunkera. Eksplozivne naprave bile su postavljene ispod naftnih cisterni i trebale su biti aktivirane nakon povlačenja, no, ova dva hrabra mještanina su presjekla žice i tako sačuvala objekat.
Zahvaljujući njima posjetioci imaju priliku da hodaju istorijom jedne, danas nepostojeće države i svjedoče nekim davnim vremenima.
Cijeli prostor bunkera i sada je u svom izvornom stanju, netaknut, pa čak nije ni okrečen, a sve izgleda vanvremenski.
Nad zemljom na području bunkera postoje samo tri kamuflažne kuće povezane, opet kamuflažnim, podzemnim tunelima, a prolaskom kroz metalna vrata zakoračićete u ovaj nevjerovatni svijet.
Danas u objektu postoji više od 160 umjetničkih djela koja nose snažnu poruku. Među njima su „Mrtvi generali“ – šest skeleta sa ordenjem na grudima koja poručuje da smo, bez obzira na činove, odlikovanja i funkcije nakon smrti svi jednaki.
Tu je i postavka od papirnih mini vjetrenjača koje se vrte praveći riječ FEAR – sa skrivenom porukom da su ljudi samo marionete u rukama političkih moćnika. https://imasdk.googleapis.com/js/core/bridge3.453.0_en.html#goog_906849877
Iako na našim prostorima ne postoji niti jedno velelepno svjetsko čudo, žitelji Bosne i Hercegovine bi s pravom mogli ovdje napraviti lokalno čudo koje je tu da ex yu narode podsjeti na zajedničku prošlost, a ostatak svijeta upozna sa jednom epohom.
A nekada, kad svjetlost dana ugledaju svi tajni dosijei zasigurno ćemo imati kompletnu sliku i zaokruženu priču vrijednu dijeljenja sa svijetom.
AUTOR TEKSTA: BOJANA TOMIĆ
Pročitajte još