Prozvali su ga HEROJEM Černobilja: On je otkrio razmjere KATASTROFE, spasio MILIONE LJUDE pa izvršio SAMOUBISTVO

    2 godine pre 1245 pregleda

Iako je bio svjestan dugoročnih posljedica radijacije, Legasov je u Černobilju proveo četiri mjeseca odmah nakon katastrofe. Takođe je otkrio fundamentalnu grešku u dizajnu reaktora i objasnio je svijetu.

Kao da sama tema Černobilj nije dovoljno mračna, veoma gledana mini serija američkog HBO-a koja se završila, počela je samoubistvom čovjeka koji je vodio istragu ove nuklearne nesreće.  Ali prije nego što je umro, Valerij Legasov ostavio je Černobiljske memoare preko audio snimaka. Sovjetski naučnik je najviše učestvovao u praćenju ove nuklearne eksplozije koja se dogodila u Ukrajini 26. aprila 1986. godine. Iako on danas ne može da ispriča svoju stranu priče, ostavio je svijetu svoju istinu prije nego što je sebi oduzeo život.

KO JE VALERIJ LEGASOV?

Valerij Legasov (51), sovjetski neorganski hemičar i punopravni član Akademije nauka Sovjetskog Saveza, šef komisije koja je istraživala Černobiljsku katastrofu, izvršio je samoubistvo 27. aprila 1988. godine, dvije godine i jedan dan nakon najveće katastrofe u istoriji čovječanstva. Prije nego što se objesio u svojoj kancelariji, snimio je audio snimke u kojima je otkrio ranije nepoznate činjenice o katastrofi.

Time i počinje popularna serija, da bi se onda vratila na sam događaj od 26. aprila 1986. godine.

Da podsjetimo, sigurnosni test nuklearnog reaktora 4 doveo je, nevjerovatnom kombinacijom grešaka u dizajnu i ljudskog nemara, do nezamislive katastrofe. Jezgro nuklearnog reaktora nije se samo istopilo već je bukvalno eksplodiralo, a njen ekstremno radioaktivni sadržaj rasuo se kroz krov koji je uništen eksplozijom, po području elektrane.

Dim iz uništenog reaktora, koji je sadržao čestice nuklearnog goriva i produkte nuklearne fisije nastavio je da kulja danima, dok požar konačno nije ugašen, a nova eksplozija spriječena.

Za to vrijeme stanovnici grada Pripjata, koji je namjenski izgrađen kao mjesto u kojem će živjeti radnici nuklearne elektrane i njihove porodice, nastavili su sa svakodnevnim aktivnostima, nesvjesni koliko se katastrofa dogodila u njihovoj blizini. U noći eksplozije, kako se vidi i u seriji, mnogi su izašli napolje pa čak otišli i na most, kako bi imali „bolji pogled“ dok se radijacija širila.

Oblak s radioaktivnim česticama proširio se ne samo Ukrajinom i Sovjetskim Savezom nego i velikim dijelom Evrope. Tek kad je ujutru 28. aprila Švedska detektovala povišenu radijaciju i djeci zabranila da izlaze napolje, a američki satelit snimio eksploziju, svijet je saznao da se u SSSR-u dogodila strašna nuklearna nesreća. Sovjetski režim je dva dana pokušavao da zataška šta se dogodilo.

DONIO VAŽNE ODLUKE I TRAŽIO DA SE EVAKUIŠE PRIPJAT

U vrijeme kada se dogodila katastrofa, Legasov je bio prvi zamjenik direktora na Institutu atomske energije Kurčatov. Postao je ključni član vladine komisije koja je formirana da bi se istražili uzroci katastrofe i planirali ublažavanje njenih posljedica. Vjerovatno bi broj poginulih i ozračenih bio mnogo veći i mjerio bi se u milionima, da nije bilo požrtvovanosti osoblja elektrane, vatrogasaca i ljudi u narednim danima, nedjeljama i mjesecima, koji su učestvovali u sprječavanju širenja još veće katastrofe.

– Vatra koju gledamo vlastitim očima ispušta gotovo dvostruko veću radijaciju od bombe u Hirošimi. A to je svakog sata. Tako da, sat za satom… dvadeset sati nakon eksplozije, dakle četrdeset bombi dosad. I neće prestati. Ne za nedjelju, ne za mjesec. Goreće i širiti svoj otrov dok cijeli kontinent ne bude mrtav – izgovara lik koji u seriji glumi naučnika Legasova. Niko ne može da potvrdi da li je on ovo stvarno izgovorio u danima nakon tragedije.

Legasov je donio najvažnije odluke kako bi izbjegao ponavljanje nesreće i obavijestio je vladu, uključujući i samog predsjednika Mihaila Gorbačova, o situaciji u oblasti katastrofe. Nije se ustručavao da razgovara sa kolegama naučnicima i novinarima o sigurnosnim rizicima uništene elektrane.

Insistirao je na evakuaciji čitave populacije obližnjeg grada Pripjata, s 50.000 stanovnika, što je nakon početnog protivljenja ipak urađeno 27. marta 1986., 36 sati nakon nesreće. Ovaj grad je danas „grad duhova“.

Nakon evakuacije, trebalo je da se zaustavi radijacija iz izloženog reaktora. Legasov je naredio gašenje požara izbacivanjem pijeska i bora iz helikoptera. Nakon toga su roboti poslati kako bi očistili krov od grafita iz jezgra, ali je radijacija bila toliko velika da su se i oni kvarili. Tada je donio odluku da pošalje „biorobote“ – ljude u zaštitnim odijelima koja ipak nisu mogla potpuno blokirati zračenje. Ovi hrabri likvidatori nisu smjeli da provedu više od 90 sekundi u čišćenju ostataka na krovovima černobiljskih zgrada.

U avgustu 1986. predstavio je izvještaj sovjetske delegacije na posebnom sastanku Međunarodne agencije za atomsku energiju u Beču. Njegov izvještaj je pokazao dubinu analize i iskrenosti u diskusiji o obimu i posljedicama tragedije. Tom prilikom je detaljno i iskreno razložio razloge i posljedice nesreće – uprkos tome što su dotad sovjetski državni mediji insistirali da takve nuklearne katastrofe nisu moguće u SSSR-u. Na kraju sjednice, Legasov je dobio ovacije od kolega zbog svojih napora u zaustavljanju katastrofe.

Iako je bio svjestan dugoročnih posljedica radijacije, Legasov je u Černobilju proveo četiri mjeseca odmah nakon katastrofe. Takođe je otkrio fundamentalnu grešku u dizajnu reaktora i objasnio je svijetu.

Dan poslije druge godišnjice katastrofe, Legasov je počinio samoubistvo tako što se objesio u svojoj kancelariji, nakon što je snimio audio snimke. Prema analizi snimaka za Bi-Bi-Sijev film „Černobilj nuklearna katastrofa“, Legasov tvrdi da je zbog političkog pritiska izostavio spominjanje sovjetske nuklearne tajne u svom izvještaju za Međunarodnu agenciju za nuklearnu energiju, tajnu koja je čak i od operatera elektrane krila informacije o prethodnim nesrećama i poznatim problemima sa dizajnom reaktora.

Program je implicirao da je njegovo samoubistvo bilo barem djelimično zbog njegove uznemirenosti jer nije pričao o tim faktorima u Beču, zbog zabrane da to naknadno učini i zbog štete koja je nanesena njegovoj karijeri zbog tih pokušaja. U novinama „Bulletin of the Atomic Scientists“ napisano je da je Legasov postao ogorčen zbog neuspjeha vlasti da se suoče sa manama u dizajnu.

Legasovljevo samoubistvo šokiralo je sovjetsku nuklearnu industriju. Problem sa dizajnom kontrolnih šipki u černobiljskom tipu RBMK reaktora je brzo prihvaćen i promijenjen. Predsjednik Rusije Boris Jeljcin posthumno je Legasovu dodijelio počasnu titulu Heroja Ruske Federacije 20. septembra 1996. godine za „hrabrost i junaštvo“ pokazano u njegovoj istrazi katastrofe.

Sahranjen je na groblju Novodevičje u Moskvi.