Namjera ovog teksta je da teške finansijske i političke probleme u kojima se našla Vlada Crne Gore stavi u kontekst jednako složenih problema energetske sigurnosti i međunarodnih odnosa u vezi klimatskih promjena.

Crna Gora doprinosi globalnom otopljenju nesrazmjerno više no što doprinosi globalnom ekonomskom proizvodu. Ekonomski proizvod Crne Gore je ograničen raspoloživom količinom korisne energije i niskom efikasnošću korišćenja te energije. Nalazi se u regionu u kome situacija nije ništa bolja. Balkan je siromašan konvencionalnim izvorima energije. Sve susjedne zemlje koriste energiju vrlo neefikasno. Mnoge su zavisne od uvoza energije i tamošnje siromaštvo je u dobroj mjeri uzrokovano visokom cijenom te zavisnosti. Dakle, ne samo cijenom energije nego cijenom zavisnosti.

Kada prestane rad elektrane Pljevlja time prestaje i korišćenje sada najvećeg energetskog izvora u Crnoj Gori: lošeg uglja koji se sada kopa neposredno pored grada. Ovaj proces je vrlo skup. Troškovi izgubljenih života i zdravlja, uvećanih efekata korona virusa, ekološke devastacije velikog dijela teritorije, erozije, smanjenog prirasta šuma i drugog su veći od vrijednosti proizvedene električne energije koja u sebi uključuje kopanje desetak miliona tona materijala godišnje, plate radnika kojih je možda previše, svu korupciju koja se može zamisliti i sve poreze koji se plate i potroše u raznim budžetima. Pa opet, sve je to manje od troška energetske zavisnosti.

Ukoliko država Crna Gora donese odluku da je spremna da krši međunarodni Ugovor o Energetskoj zajednici iz 2005. godine, elektrana Pljevlja može da nastavi da radi. Odmah iza toga, već krajem 2021. godine, slijedi potreba da se prekrši i Pariski ugovor iz Okvirne Konvencije Ujedinjenih Nacija o Klimatskim promjenama. Time bi se svijetu jasno stavilo do znanja da Crna Gora nije spremna da podnese srazmjerni dio napora da se uspore klimatske promjene. Ima zemalja koje, kao SAD, na primjer, smatraju da klimatske promjene ugrožavaju njihovu nacionalnu bezbjednost.

Takozvana ekološka rekonstrukcija ove prevaziđene elektrane ne mijenja mnogo na toj stvari ali uvećava direktne troškove.

Odustajanje od ovih ključnih međunarodnih ugovora nije najbolje rješenje. Bez mnogo priče, može se reći da vodi brzoj eroziji već umanjenog špekulativnog kreditnog rejtinga. Finansiranje sadašnjih dugova postaje skuplje a novi krediti manje izvjesni. Sadašnji finansijski i politički problemi u takvom kontekstu dobijaju nove dimenzije. Siromaštvo raste. Rizik zavisnosti se uvećava.

Siguran sam da zvaničnici Vlade susreću mnoge dobro povezane osobe koje im možda, stavljaju u izgled da se u ovoj ili onoj međunarodnoj ustanovi može previdjeti ovakvo kršenje međunarodnih ugovora. Današnji svijet je skup povećeg broja ustanova. Nije vjerovatno da bi sve one jednovremeno, na primjeru male zemlje, napustile principe međunarodnih ugovora koji su velikim naporom dogovoreni između krupnih interesa.

Vlada Crne Gore, Opština Pljevlja, Elektroprivreda, druge lokalne uprave i veliki potrošači energije moraju se bez odlaganja suočiti sa stvarnim stanjem stvari. Napustiti iluzije. Prionuti na posao da se realnim investicijama u najkraćem roku uveća efikasnost korišćenja energije i valjano upotrijebe obnovljivi izvori energije kojima Crna Gora obiluje. Nije prvi put da je Crna Gora u prilici da osvijetli put u budućnost ostalim zemljama Balkana. Od te odgovornosti se ne može pobjeći. Nema ni razloga: troškovi energije za stanovništvo se mogu smanjiti, zaposlenost se može povećati, vrijednost zemlje na sjeveru Crne Gore se može poboljšati, Pljevlja, Nikšić, Bijelo Polje, Žabljak i drugi se mogu naći u čistom vazduhu. Može se stvoriti temelj za rast i bogatstvo kakvih dugo nije bilo. Tek sa takvim namjerama se može ministar finansija suočiti sa kreditorima kao jednako vrijedan saradnik na istome poslu.

Autor je ekonomista

Aleksandar Kovačević