U stanju ekonomske krize koji je dodatno pogoršala i usložila korona kriza naša država i sistem nemaju adekvatne usuge socijalne zaštite koje zadovoljavaju potrebe ljudi koji žive u stanju socijalne potreb, smatra predsjednica Banke hrane, Marina Medojević.
Medojević ističe da se ljudi svakodnevno suočavaju sa nemogućnosti da plate stanarinu, račune za struju, vodu, internet – kako bi djeca učila.

„Rate za kredite nemilice stižu a cijene osnovnih živitnih namirnica se povećavaju. Nemamo uvid koliko porodica nema mogućnost da se prehrani niti da konzumira voće i suplemente koji se preporučuju iz zdravstvenih razloga. Higijenska sredstva nisu jeftina i upitno je koliko porodica može adrkvatno da održava potreban nivo higijene. Koja je to ustanova, šalter , broj telefona na koji se ljudi pogođeni nemaštinom mogu javiti?“, pitaju se iz Banke hrane.

Država bi, po njoj, morala obezbijediti svima u stanju nužde osnovne životne namirnice i higijenska sredstva , nadoknadu troškova stanarine ( ako nema socijane stanove na raspolaganju ), minimalni  broj kilovat sati struje i besplatan internet porodicama, u kojima ima djece školskog uzrasta.
Zašto bježimo od bonova za hranu i higijenu kada se situacija usložnjava?, pita se Medojević.

Ona smatra da sistem socijalne zaštite ne funkcioniše na potreban način, tako da porodice kao posljedicu nemaštine imaju i druge probleme: psihicke poremećaje, nasilje, alkoholizam, korišćenje psihoaktivnih supstance…
„Porodice se lome zbog nemaštine  i sistem mora reagivati. Socijalne službe  moraju  raditi na održavanju kvalitetnih odnosa djece  sa majkom i ocem s ciljem očuvanja porodice. Maloljetna  djeca se moraju zaštiti uključivanjem servisa, službi i ustanova na lokalnom nivou koji mogu biti nosioci aktivnosti sadržanih u planu podrške porodici koji moramo imati. Kontakt sa školom se mora intenzivirati s ciljem zajedničke podrške u procesu obrazovanja djece u stanju nemaštine.“, ističe Medojević.

Socijalno ugroženi, tvdri ona, nisu samo oni koji koriste socijalni pomoć  i stoga država mora imati informacije kome treba pomoć i naći mehanizme za djelovanje, što prije.

Ona navodi primjer Sjedinjenih Država gdje trenutno ima preko 49 miliona ljudi koji primaju državnu pomoć u bonovima za hranu – Food Stamps – što je skoro 16 posto od ukupnog stanovništva.
Njihov broj je drastično uvećan od kada su otpočeli financijska kriza i duboka recesija zbog čega su ljudi masovno ostajali bez posla. Koliko će netko dobiti bonova za hranu zavisi od slučaja do slučaja, a sve to košta američke porezne obveznike 68 milijardi dolara godišnje. Četvoročlana američka porodica  može maksimalno dobiti 668 dolara mjesečno u bonovima za hranu, a tri četvrtine onih koji ih koriste su zaposleni, ali ne i dovoljno plaćeni.
Najugroženija grupa  ljudi  su i oni koji rade, ali nemaju dovoljno novaca za sve troškove te ih je sve više među korisnicima državnog programa SAD-a za pomoć u hrani.