Na današnji dan, (13. marta) 1975. godine, u Beogradu je preminuo veliki pisac 20. vijeka, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, Ivo Andrić.

Rođen je 9. oktobra 1892. godine u selu Dolac u blizini Travnika. Djetinjstvo je proveo u Bosni.

Studije filozofije upisao je u Zagrebu, a studirao je i u Beču i Krakovu. Već na početku Prvog svjetskog rata bio je uhapšen zbog anti-austrijskih tendencija, pa je za to vrijeme morao da prekine studije, ali je 1923. godine doktorirao književnost na Univerzitetu Gracu.

Nakon studija započeo je diplomatsku službu u Jugoslaviji, a ovu karijeru završio je kao jugoslovenski ambasador u Berlinu kada je 1941. godine Njemačka okupirala Jugoslaviju.

Svoju književnu karijeru započeo je kao pjesnik, a bio je jedan od saradnika časopisa “Hrvatska mlada lirika” još 1914. godine. Krajem Prvog svjetskog rata objavio je svoje dvije zbirke stihova u prozi, “Ex Ponto” i “Nemiri”.

Prvi roman “Put Alije Đerzeleza” objavljen je 1920. godine, a svoja tri velika romana objavio je iste godine, 1945. godine, a u pitanju su “Na Drini ćuprija”, “Travnička hronika” i “Gospođica”.

Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1961. godine, a nagradu od milion dolara je u potpunosti poklonio za razvoj bibliotekarstva.

Svoja djela je pisao trezveno, bogatim i čistim jezikom. Odbor za dodjelu Nobelove nagrade posebno je skrenuo pažnju na „epsku snagu“ koja upravlja njegovim djelima, pogotovo romanom “Na Drini ćuprija”.

Godine 1969. izabran je za počasnog člana Akademije nauka i umjetnosti u Bosni i Hercegovini, a 1972. godine Beogradski univerzitet mu je dodijelio počasni doktorat.

Danas je Ivo Andrić jedan od najcitiranijih pisaca, a neke od njegovih misli glase ovako:

-Čovjeka ćete najbolje upoznati ako ga posmatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli besplatno.

-Čudno je kako je malo potrebno da budemo srećni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!

-I vrline jednog čovjeka mi primamo i cijenimo potpuno samo ako nam se ukazuju u obliku koji odgovara našim shvatanjima i sklonostima.

-Možda je u početku bilo i drugih motiva, ali danas je glavni strah. Od straha su ljudi zli, surovi i podli, od straha su darežljivi, čak i dobri.

-Imati veliku snagu, fizičku ili moralnu, a ne zloupotrijebiti je bar ponekad, teško je, gotovo nemoguće.

-Ko čini dobro, od njega se još više dobra očekuje.

-Ljubav, kad je iskrena i duboka, lako prašta i zaboravlja.

-Zvjezdanog neba i ljudskog srca nikad se čovjek neće moći nagledati.