Predsjednica Fondacije Banke hrane Marina Medojević uputila je otvoreno pismo ministru finansija i socijalnog staranja Milojku Spajiću, vezano za dječije dodatke i udžbenike za osnovce. Kako je kazala, njegova izjava da će sva djeca do šeste godine dobiti dječiji dodatak, a nakon toga samo ona koja su ga i ranije koristila, dakle korisnici socijale, srušila je nade i očekivanja mnogih porodica koje su se i prije, a posebno usljed korona krize, našla u zoni siromaštva.

Njeno pismo prenosimo u cjelosti:

Vaša izjava data javnosti iz druge polovine decembra da će dječiji dodatak biti način za smanjenje siromaštva djece je dala nadu da će on biti ciljano određen ka svoj djeci koja žive u nemaštini. Prag rizika od siromaštva tzv. linija siromaštva prema MONSTAT-u za jednu osobu mjesečno iznosi 175 eura.

Za domaćinstvo koje čine dvoje odraslih i dvoje djece mlađe od 15 godina linija siromaštva je 367 eura za četvoročlanu porodicu, odnosno 92 eura po članu familije.

Smatram da svaka četvoročlana porodica čija djeca imaju manje od osamnaest godina, da nju uzmemo kao primjer jer je najčešće prosječna crnogorska takva , koja ima primanja 367 eura i manje, treba da prima dječiji dodatak, nezavisno radi li se o jednoroditeljskim, porodicama gdje ima zaposlenih, penzionera, korisnika socijalnih primanja ili nezaposlenih. Ovo je granica  primanja ispod koje nije moguće zadovoljenje minimuma preživljavanja porodice.

Nepoznanica je i zašto su, do sada samo troje djece u porodici mogli dobiti dječiji dodatak čiji iznos je bio veoma nizak a još su ga mogli imati samo korisnici socijalne pomoći. Više od 45.800 djece u Crnoj Gori živi ispod granice rizika od siromaštva, preživljavajući sa 2,14 eura dnevno, podaci su iz posljednjeg izvještaja UNICEF-a. Ipak dječiji dodatak prima nešto manje od 15 000 djece, za šta ne možemo naći razumijevanje. Dakle još minimum 30 000 djece treba da prima dječiji dodatak u Crnoj Gori po UNICEF-u.

Vaša najava ministre, da će sva djeca do šeste godine dobiti dječiji dodatak a nakon toga samo ona koja su ga i ranije koristila, dakle korisnici socijale, srušila je nade i očekivanja mnogih porodica koje su se i prije a posebno usled korona krize našla u zoni siromaštva.
Obzirom da smo kao država prezaduženi i nemamo mogućnost da kao mnoge države Evropske Unije obezbijedimo dječiji dodatak svakom djetetu do punoljetstva i to u razumnom iznosu, što je ideal socijalne brige, smatram da je visina prihoda porodice u kojoj djeca žive jedini pravedan kriterijum za određivanje, koja djeca treba da dobiju dječiji dodatak i u kom iznosu, za sad.
Sistem socijalnog kartona umrežio je podatke koje posjeduje Fond PIO, Poreska Uprava, Zavod za zapošljavanje Crne Gore, Ministarstvo poljoprivrede, Ministarstvo prosvjete, Katastar, kao i Centralni registar motornih vozila.

Veoma lako možemo na osnovu tih podataka kao i većom inspekcijskom kontrolom crnog tržišta i poslodavaca (jer mnogi plaćaju minimalac, a razliku daju zaposlenima u gotovini) , znati kojim porodicama treba omogućiti i u kom iznosu dječiji dodatak ali i ostali vidove pomoći države jer su mnogi ljudi koji žive u nemaštini, za socijalni sistem nevidljivi.

Takođe je važno izvršiti kontrolu socijalnih davanja jer ima mnogo zloupotreba, fiktivnih razvoda, prebacivanja imovine na rođake, rada na crno a na drugoj strani mnogo onih koji nisu bili u mogućnosti dobiti socijalnu pomoć iz čisto formalnih razloga.
Vlada Crne Gore mora osigurati osnovne usluge , dovoljno hrane, smještaj i osnovne socijalne usluge za najugroženije.

Ukoliko imamo finansijske mogućnosti da svoj djeci damo dječiji dodatak, predlažem da iznos davanja odredimo prema cenzusnim grupama prihoda porodice, koje bi morali utvrditi. Dati dječiji dodatak svima isti , onima koji imaju preko hiljadu i više hiljada eura prihoda kao onim koji žive od par stotina eura i manje, i limitirati ga do šeste godina, po meni nije pravi odabir principijelnog odnošenja prema problemu siromaštva djece.

Dječiji dodatak treba da prati razvojne potrebe djeteta i predstavlja neki vid sigurnosti djeteta a to nije, saglasićete se ni 40 a ni 60 eura . Uvažavam Vaš napor za uvećanjem postojećeg iznosa od 24 eura dječijeg dodatka ali ne i sveobuhvatnost djece koja ga mogu koristiti i kriterijume .

Ista stvar je i sa udžbenicima za osnovnu školu. Iako se kaže da je kod nas škola besplatna, ona u realnom životu to nije. Osim knjiga i školskog pribora, djeci je u školi potrebno mnogo toga što roditelji moraju obezbijediti. Pored ostalog to je školski probor, u vrijeme korone internet, računar, užina,prevoz do škole, obuća i odjeća, da ne pominjem dodatne časove, kurseve jezika, sport.

Žao mi je što mi kao država ne možemo obezbijediti svakom djetetu udžbenike i sve ostalo što je potrebno za školovanje. Ali ako želimo raditi na smanjenju siromaštva djece a sredstva koja imamo su ograničena, moramo biti solidarni i usmjeriti raspoloživa sredstva ka onima koji su zaista u potrebi. Smatram da u ovom ekonomskom trenutku moramo imati prioritete te izdvojeni novac iz budžeta iskoristiti za pomoć svoj djecu koja žive u nemaštini, ne samo onoj čiji su roditelji primaoci socijalne pomoći.

Znamo da se siromaštvo obrazovanjem smanjuje te se nadam da ćete uzeti u obzir predlog da se djeci iz socijalno ugroženih porodica omogući sveobuhvatna podrška za obrazovanje do sticanja prvog zvanja kao način smanjenja ciklicnog siromaštva.

Gopodine ministre, nadam se da ćete Vi lično kao i Vaši saradnici u resornom ministarstvu koje vodite, razmisliti i korigovati predloga o dječijem dodatku i besplatnim knjigama kako je najavljeno i tako omogućiti da raspoloživa sredstva bude usmjerena ka onima koji zaista žive u nemaštini.

Ne smijemo dozvoliti da danas siromašna djeca budu sjutra siromašni roditelji. Ulaganje u rješavanje problema siromaštva a posebno siromaštva djece, nije trošak nego investicija.