Od početka epidemije Covid 19 koja toliko dugo traje, mnogo puta se pisalo o humanim postupcima lekara, koji toliko dugo rizikujući svoj život ne posustaju u borbi za očuvanje zdravlja svojih sugrađana.Malo se čulo o naporima koje ulaže ostalo medicinsko osoblje, bez čijeg predanog rada rezultati bi izostali. Iz tog razloga objavljujemo priču medicinske sestre iz Pljevalja, koja je dugo u zdravstvenom sistemu i koja zbog brige za zdravlje svojih građana,svojih kolega i svog vlastitog zdravlja ukazuje na probleme sa kojim se susreću u svom radu i istovremeno apeluje na građane da pomognu svojim odgovornim postupcima u odnosu na epidemiju :

„Mala smo mi državica da bismo dozvolili ovoliki broj inficiranih i umrlih. Usredsredimo se na javno zdravlje i živote gradjana ,a naročito na brigu o medicinskim radnicima.Kroz koje mi traume i stres prolazimo malo ko zna.Ne postoje naučni dokazi da corona ne ostavlja posljedice. Dakle biće i veliki broj trajno oštećenih ljudi od corone.Dakle prioritet u državi mora biti zdravlje stanovnistva! Naravno i gradjani su djelimično krivi. Ali dugo traje i narod psihički popušta.Uz to i ekonomska kriza.Niko od nas zdravstvenih radnika nije siguran šta ga čeka.Opustiš se dva dana a treći te doceka haos . I tako prodje godina.Dosadilo je i nama nositi maske,vizirke, zaštitna odjela.Popusti i koncentracija. Ne možemo više po 12 h u smjeni stalno nositi maske i bezbroj puta oprati i dezinfikovati ruke.Danas čim ugledaš nekoga, trčiš prati ruke.Smežurale se vise i od dezinfekcionih stedstava i rukavica.Čim ugledaš na vratima pacijenta prva pomisao : Eh da nije inficiran. Dosadilo je više sve to.Ali moramo.Kvalitet života nam je otišao ispod svakog prosjeka.A onda odeš kući i jave ti da si radio sa Covid pozitivnim pacijentom, a da nisi znao.Nekoliko dana nam je pacijent na odjelenju pozitivan bio tu. Stigao test .I onda prebiraš po glavi ,da nisi slučajno skinuo masku ?Da li si se pridržavao svega propisanog.Naravno da si pružao zdravstvenu uslugu ali je li sve bilo po propisu.I noć ti propadne. Koja u nizu ? A onda očekuješ simptome i moliš boga da nisi inficiran.I kako dalje ovako ? Utiče to itekako na psihu. Ne znam do kad će ovo trajati ?Godinu dana nisam vidjela drage ljude.Svi bježimo jedni od drugih.Sa kolegom u smjeni odmakneš se metar dok razgovaraš.Ni za Novu godinu se nismo toplo zagrlile.Svak se od svakog boji. Jer već imamo iskustvo. A o traumama dok čekamo rezultate testa da ne pričam. I na kraju kažu, pa povećali su vam platu 3%. Bravo ! Ne znam hoće li nam biti dovoljno da kupimo deterdzent, da operemo uniforme koje inače sami peremo.“

.