Zločin je počiniti zločin, ali je takođe zločin kada se isti zaboravi. Stradanje Pive u Drugom svjetskom ratu je veliko, tih godina jauk žena, plač djece je odjekivao brdima Pive i sve strahote toga rata se mogu upravo nažalost vidjeti na primjeru Pive i Pivljana.

Da je Piva prošla kroz pakao Drugog svjetskog rata govore i nevine žrtve koje su pale pod neprijateljskim automatima i bajonetima. Sama činjenica da je u Pivi za vrijeme rata stradalo više od 1.300 muškaraca, žena, djece, staraca govori koliku su žrtvu Pivljani i Pivljanke podnijeli (oko 10% stanovnika Pive je stradalo tokom rata). Ne postoji niti jedno bratstvo u Pivi koje nije osjetilo na svojoj koži krvožednu potrebu naci-fašističkog okupatora i njihovih satelita po zločinima ne manje poznatim Ustašama da na najsvirepiji način ubijaju nevino civilno stanovništvo.

Jedno od bratstava koje je i te kako stradalo u ovome ratu je svakako bratstvo Blagojević koje je imalo dvjesta četrdeset pet ubijenih! Takođe važno je pomenuti i činjenicu da su neka bratstva na žalost ugašena krvavim terorom okupatora, kao što je bratstvo Verun!

Jedan od događaja koji svakako ostaje svima nama Pivljanima kao vječita opomena da nikad ne zaboravimo je svakako stradanje našeg naroda u Dolima. Za vrijeme Pete ofanzive nacističkog okupatora poznate pod nazivom operacija Švarc juna 1943. godine doći će i do velikog stradanja stanovnika Pive. Ta krvava ofanziva tokom koje će se odigrati i bitka na Sutjesci ostaviće i svoj krvav trag na prostoru Pive.

Naime tokom operacije Švarc, dogodiće se užasni zločini počinjeni nad civilnim stanovništvom Pive od strane naci-fašističkog okupatora i njegovih pomagača Ustaša. Jedan od tih zločina je svakako zločin u Dolima pivskim koji je počinila ozloglašena sedma SS „Princ Eugen“ divizija u čiji sastav su bili i brdska, 118 lovačka kao i 369 hrvatska divizija. U ovom krvavom piru svoj veliki doprinos će dati muslimanske ustaše iz Hercegovine Handžar divizija, kao i Bugari i italijanske divizije Ferara i Venecija.

Početkom juna, tačnije 7. juna 1943. godine na praznik Obretanje glave Svetog Jovana Krstitelja doći će i do masakra u Dolima kada je za sat vremena pobijeno 522 ljudi, među kojima i 109 djece.

Pivski stradalnici, Hristovi mučenici. Zlikovci su u tom krvavom piru odlučili da naprave tri grupe od žrtava, u jednoj grupi su se nalazili muškarci stariji od 15 godina, u drugoj žene i djevojke a u trećoj neprebolnoj djeca, dok je redosled ubijanja počeo od treće grupe. Za nešto više od deset dana u selima Pive na brutalan način je ubijeno preko 1.200 ljudi.

Nekoliko primjera mogu pokazati kroz kakav pakao su prošli stanovnici Pive tih dana, kada je čovjek samo po izledu a po djelu satana pokazao koliku potrebu ima za prolivanjem nevine ljudske krvi. Naime u Gojkovića Dolu neprijateljski vojnici su u nekolike kolibe zatvorili četrdeset pet ljudi i sve ih žive zapalili. U jednoj od tih koliba se nalazila i porodica Adžić, otac Krsto, majka Stoja i djeca Jaglika koja je imala sedamnaest godina, sinovi Milorad koji je imao deset godina, Momčilo osam godina i Dušan koji je imao šest godina. Od svih mučenika samo je izdvojena Jaglika Adžić koja je vidjevši da gori koliba u kojoj se nalazi njena porodica, uspjela da se istrgne iz ruku krvnika i uđe u kolibu koja je gorjela i u kojoj se nalazila njena porodica sa kojom je zajedno mučeničkom smrću stradala.

U Dolima su stradala i djeca, više od 109. djece je ubijeno a najmlađa žrtva naci-fašističkog terora bilo je dijete Mališe Đikanovića čija se žena Mitra porodila u trenutku najvećeg pivskog stradanja, i tek što je otvorilo oči i ugledalo svijetlo dana najmlađa žrtva među pivskim mučenicima ih je zatvorila. Tih krvavih dana stradao je i iguman manastira Piva Ilarion Mijatović, kao i sveštenik Jovan Sočica koji je živ spaljen zajedno sa popadijom Maricom, snahom Vukosavom kao i četvoro male unučadi.

Preživjeli stanovnici Pive su posle rata svjedočili o svim užasima koji su zadesili Pivu u tom periodu. Jedini koji je uspio da se spasi u tom stradanju bio je Miloš Glomazić, koji je ostavio svjedočanstvo iz tog vremena: „Kada je naišla ta SS divizija, koja nikoga živog nije ostavljala ispred sebe, pokupila je svo stanovništvo koje je zatekla.

Pored mene iz kuće su odvedeni i moja sestra Vida i osmogodišnji sestrić Veljo Vučurović, koji je došao u ujčevinu. Mog brata Savu, koji nije htio da krene iz kuće jer je pretpostavio šta nam se sprema ubili su u kući. Zajedno sa njim ubijeni su i njegova supruga, sin i tri kćerke. Kada su ih pobili zapalili su kuću tako da se nije imalo šta sahraniti jer je ostao samo pepeo“.

U znak sjećanja na nevino stradale žrtve u Dolima je 1977. godine izgrađen memorijalni kompleks, dok je 2004. godine sagrađena i crkva posvećena Trećem obretenju glave Svetog Jovana Krstitelja. Sveti Arhijerejski Sabor Srpske Pravoslavne Crkve kanonizovao je 24. maja 2017. godine žrtve nacističkog zločina u Pivi.

Posle svega navedenog, važno je pomenuti i to da u udžbenicima iz istorije za osnovne škole kao i udžbenicima za srednje škole nema niti jedne jedine rečenice o genocidu koji se dogodio u Pivi tokom Drugog svjetskog rata! Ovaj primjer nam može ukazati kako se i na koji način odnosimo prema vlastitoj prošlosti, kao i stradanju našeg naroda.

Na kraju možemo zaključiti da je ovo jedan od najvećih zločina na prostoru Crne Gore u Drugom svjetskom ratu. Stradali su oni koji nijesu trebali da stradaju. Stradali su jer su bili pravoslavni Srbi. Naša obaveza i dužnost je da one koji su se upisali u Hristove stradalnike sačuvamo od zaborava!

Илија Бајовић, проф. историје